/Povodom Međunarodnog dana Roma/
piše: Marija Kukić
Domovina im je svagdje i nigdje. Nemaju svoju matičnu zemlju, kuću, gnijezdo koje bi ih moglo grijati…
Imaju svoju zastavu, himnu, službeni jezik i službeni naziv, a žive diljem Europe i svijeta.
Tamnije su puti, a podrijetlo vuku iz Indije. U Hrvatskoj ih je, prema popisu stanovništva iz 2011. godine oko 17 000, iako se smatra da ih je mnogo više.
Oni su Romi, a premda su različitih vjeroispovijesti i govore različitim jezicima, službeni jezik im je Romani chiba. Imaju i svoju zastavu koja se sastoji od tri boje. Donje polje zastave zeleno je i simbolizira zemlju. Gornje, plavo polje simbolizira nebo, a crveni kotač u sredini putovanje i migracije Roma.
Romska himna nosi naziv Gyelem, gyelem (Idem, idem), a nitko je ne pjeva tako svečano, veličanstveno, dostojanstveno kao Esma Redžepova. Službeni naziv ovog naroda je Rom, što u prijevodu znači Čovjek.
Sve ove odluke donijete su na 1. svjetskom kongresu Roma koji je održan od 8. do 12. travnja 1991. godine u Londonu. Zato se 8. travanj obilježava (a ne slavi) kao Međunarodni dan Roma.
U Hrvatskoj se tim povodom provodi kampanja pod nazivom „Bolje, više, glasnije – za svako dijete.“ Kampanju podržava i HRT, a glavna poruka glasi da svako dijete ima pravo na jednak pristup kvalitetnom odgoju i obrazovanju. A to se, moglo bi se reći, ne odnosi u cijelosti na Rome i njihovu djecu.
Oni su još uvijek uglavnom neprihvaćeni, neravnopravni, stigmatizirani u zajednici, radna mjesta često su im nedostupna. Teško ostvaruju neka od ljudskih prava pa su mnogi čak mijenjali ime i prezime da bi ih društvo bolje i brže prihvatilo.
O tom neprihvaćanju zorno govori primjer jednog tamnoputog mladića koji nije Rom. Trebao je preko sezone raditi na Krku u jednom ugostiteljskom objektu, ali kada se pojavio kod poslodavca, ovaj mu je rekao: „Pa , što mi nisi rekao da si Rom!?“ I, naravno, poslao ga kući.
Znači li to da moramo unaprijed odrediti kakvo dijete trebamo roditi? Ni slučajno tamnoputo!
Saborski zastupnik za nacionalne manjine Veljko Kajtazi naglašava da su glavni problemi Roma obrazovanje, stanovanje, zdravstvena zaštita, zapošljavanje…
U zadnjoj godini svoga učiteljevanja imala sam u razredu djevojčicu Rosanu. Romkinja je, ima još brata i sestru koji su mlađi od nje. Imaju zajedničku majku, ali su im očevi različiti muškarci. Završili su u Domu za nezbrinutu djecu. Udomila ih je jedna obitelj iz Kutjeva koja je uz svojih petero djece prihvatila i ovo troje Roma.
Rosana je redovno, uredno, točno polazila školu. Djeca su je izvrsno prihvatila, a i ona se dobro uklopila među njih. Bila je uredna, vrlo dobra učenica, ali nekada se znala čudno ponašati. Samo ona zna kakve je sve traume u svom djetinjem životu proživljavala.
Znala je biti tvrdoglava, plačljiva, ponekad se povlačila u sebe i teško se otvarala (svi smo mi ljudi s nekim felerom), ali nikada nije bila ni neprihvaćena, ni zlostavljana, nije bila predmet ponižavanja, izrugivanja, podsmijeha… Udomiteljicu naziva majkom i jako je, jako voli i sluša.
Ona je samo jedan od pozitivnih primjera koji dokazuje da su i Romi ljudi koji se s lakoćom mogu uklopiti u život, red, rad škole, poduzeća, tvornice ili neke druge ustanove… Treba im samo pružiti šansu.
Svi moramo, baš kao ovih dana simbolično u Zagrebu, srušiti zid predrasuda i u svakom ljudskom biću ponajprije gledati Čovjeka. Jer, Rom = Čovjek.