tekst: Nataša Pecić-Janković
Budi me jutarnja svjetlost s moga oslikanog prozora. Prekrasan spoj plavkasto žuckaste boje koje se prelijevaju u tirkiznu.
To je onaj osjećaj kada nisi na javi ni u snu. Nisi siguran gdje se nalaziü. Nakon nekoliko trenutaka svjesnosti, nadolazis u tu realnost.
Ustajem i pokušavam napraviti plan za tekući dan, koji je napokon slobodan.
Sjedim kraj prozora u svojoj unajmljenoj kuhinjici i ispijam prvu jutarnju kavu. Misli lutaju u moju Slavoniju…
Tamo su jutra puno tiša i osjećajnija. Puno je, previše emocija u slavonskim jutrima. Sjećanja ne blijede.
Zamišljam… budim se i sjedam za stol na terasi. Pogled puca prema brdašcu punom vinograda i polju po kojemu ponegdje možeš zapaziti izmaglicu uz odsjaj rose u ne tako davnoj pokošenoj travi. Puno boja i mirisa.
Nije to ovaj miris ovdje i nije to moja Slavonija! Što god netko pričao i govorio, nije isto. Ne možeš usporediti ta osjetila i tu nostalgiju za rodnim krajem. Još kada si ostavio sve svoje voljene tamo, daleko…
E, moja Slavonijo, tako blizu a tako daleko. Žitnice moja i moj nemiru. Dok budem živa, žalit ću za tobom i tvojim jutrima i večerima, tvojim ljetima i tvojim bijelim i snježnim zimama.
Dala si mi zrno sreće i puno tuge i žalosti, ali bez obzira na sve, volim te kao svoju staru i napaćenu majku, kao djecu bez majke, kojima treba utočište.
Često sanjam… budi me tamburica koja sitno veze svoje note. Sanjam, ali ne želim slušati, jer me svaki ton odvede kući… koju nemam… Savi kojoj pričam, a nije tu …
Sretni su ljudi koji uživaju i žive u mome kraju. Nitko od njih nije svjestan koliko znači biti svoj na svome. Koliko znači biti svoj, voljeti i biti voljen.
Meni ostaju snovi o povratku a onima koji ne shvaćaju… njima neka sude snovi.
Život prolazi, mi smo svakoga dana sve stariji, a meni – što ostaje?
Samo sjećanja na ljepotu i umiljatost moga rodnog kraja.