ZA ŽIVOT NAM SNAGE DAJ

piše: Slavica Sarkotić

Dugo već nisam bila na ispovijedi, pomislih neki dan. Zašto?

Ah, stotinu razloga i opravdanja nađe si čovjek kad sam sebe želi opravdati svjestan da opravdanja nema.

Kažem; daleko mi je do župne crkve, kažem koljena me bole i teško mi je klečati, sva drhtim dok klečim u iščekivanju odrješenja, čekanju pokore i blagoslova.

Ipak, istini za volju, najveći je razlog nemar, odlaganje. Govorim sebi: Sljedećeg ću Božića ili najkasnije Uskrsa svakako otići na ispovijed, pričestit ću se i onda sa suzama u očima, kao uvijek, ali sasvim oslobođena svih tereta zapjevati “Glory, Glory, aleluja…” i kad dođu one riječi kod kojih uvijek zapne glas u grlu i pretvori se u tihi jecaj “za život nam snage daj…” u kome je upletena sva tuga i sva nada i radost svih nas, mladih i starih, savjesnih i nesavjesnih, marljivih i lijenih, onih blizu i onih daleko, osjetit ću se preporođeno i čisto kao da sam se netom okupala u bistroj vodi izvorskoj.

Kažem tako samoj sebi i onda opet prođu dani i mjeseci a ja nemam opravdanja zbog čega ne idem redovito na ispovijed i pričest.

Volim euharistiju, volim pjevati u crkvi, sjećam se kako je moja mama lijepo pjevala, i sjećam se jedne davne mise na otvorenom na blagdan Velike gospe u Vukovini kad me svećenik svojom propovijedi toliko ganuo da sam naglas zajecala.

A poanta je propovijedi bila u tome kako je majka ta koja nas nikad neće iznevjeriti ni ostaviti, kako ona nebeska tako ni ova zemaljska.

Davno je to bilo, ali sjećam se da se u propovijedi govorilo o tome kako je neka djevojka “posrnula”, krenula krivim putem, ušla u loše društvo, ali se pokajala i želeći se vratiti u okrilje doma i majke nije znala hoće li je majka poslije svega primiti.

Pamtim i danas završne riječi propovijedi “Tvoja te majka još uvijek voli”.

I dok su mi ramena podrhtavala dok sam pokušavala prikriti jecaj osjećala sam se tako pročišćenom, tako sretnom, kao da me sama Majka Božja pomilovala po glavi.

A koliko puta mi sagriješimo prema majci, koliko je puta povrijedimo riječju, djelom ili propustom.

Kako onu nebesku, tako i majku našu na zemlji. Ne shvaćajući da većeg prijatelja od nje nemamo.

Ne znam kako ni zašto, ali nakon puno desetljeća, dopala mi je nedavno ruku opet pričica iz djetinjstva, ona zbog koje sam kao dijete puno plakala. “Šalica kave” Ivana Cankara.

Pripovijetka zbog koje sam tada davno obećala sebi da nikad neću povrijediti majku ni baku, nikoga tko me voli.

O Bože, samo ti znaš koliko sam puta prekršila to obećanje.

Koliko sam puta povrijedila majku i bila osorna prema njoj bez ikakva razloga.

Kao kad mi je ono iz Zagreba kamo je išla prodati tepihe koje je tkala na tkalačkom stanu donijela mali zamotuljak u bijelom papiru.

Davno je to bilo, bijah još dijete.

Ponadah se da je lutka, možda čak ona porculanska koja trepće očima. Radoznalo nespretnim dječjim prstićima odmotah paketić.

I zastah razočarana. U smotuljku je bila ogrlica od plastičnih kuglica, ovalnih poput badema, a između svake od tih kuglica bilo je zrnce zlatne boje.

Ne znam jesam li rekla hvala, tek ostavih taj darak na stolu ne izvadivši ogrlicu posve iz papira.

Mama me gledala, čekala je moju reakciju, očekivala je radost koju ja nisam mogla odglumiti.

Vidjevši da nisam oduševljena polako je krenula prema sobi i prema škripi vrata ormara znala sam da slaže unutra svoju vestu koju je imala samo za odlaske u zagreb, da s natečenih nogu skida svoje cipele na žniranje i stavlja ih na policu i da traži svoju odjeću “za svaki dan” u kojoj će nastaviti raditi po kući ili u vrtu sve do kasne večeri.

Istog trenutka kad sam ugledala majčina leđa u sivoj vesti kako se udaljavaju u pravcu sobe požalih zbog mog ponašanja. Ali bilo je kasno. Trenutak je prošao i nije se mogao vratiti.

Nijedan trenutak u životu se ne vraća. Ni jedna izgovorena riječ ne može se vratiti.

Kajanje zbog izgovorenog, pa i onog neizgovorenog nosimo sa sobom cijeli život.

Sve prolazi, sjećanja blijede. Čovjek očekuje da će proći svaka bol, zarasti svaka rana, da će i grižnja savjesti proći.

A onda se sjetim riječi velikog Meše Selimovića: “Zar je utjeha u tome da sve prolazi?”

Silno sam voljela majku. Zašto sam se onda ponijela tako prema njoj? Ne opravdava me ni to što sam imala desetak godina, ni što sam smatrala da su iznevjerena moja očekivanja, ništa me ne opravdava.

Majka je bila cijeli dan natašte ( to sam poslije saznala od strine koja je također s mamom nosila te tepihe smotane u rolu na leđima do pet kilometara udaljene stanice vlaka pa onda pješice do tržnice u Zagrebu).

Mama nije jela, kupila mi je tu ogrlicu a ja sam je odbacila.

Baš kao što se književnik Ivan Cankar u svojoj priči “Šalica kave” prisjećao kako je došavši kući iz udaljenog mjesta gdje je bio na školovanju i poželio šalicu kave iako je znao da je u kući nema.

I kad je njegova majka negdje smogla tu kavu, skuhala je i donijela mu u potkrovlje gdje je on bio zabavljen pisanjem ljubavnih pjesama, on joj je grubo odgovorio da sad više ne želi kavu.

Pročitala sam na stotine i stotine knjiga od te koju sam čitala u djetinjstvu, ali kad god je riječ o kajanju zbog nepravde koju smo učinili svojim najbližima meni uvijek nekako pred očima iskrsne ta slika Cankareve majke kako stoji na ljestvama koje vode u potkrovlje držeći u drhtavim rukama tu željenu a potom odbačenu šalicu kave.

I sve kasnije nepravde u životu koje sam nanijela dragim ljudima, posve nepotrebno, uvijek me nekako dovedu do toga da povučem paralelu između svojih postupaka i te šalice kave.

Puno sam puta od tog vremena djetinjstva pristupala ispovijedi, puno se puta pričestih, ali iskreno priznajem, ne znam jesam li ikada spomenula taj svoj grijeh, tu svoju aroganciju, tu svoju nezahvalnost.

Ne zato što bih je željela zatajiti, nego jednostavno zaboravih to spomenuti.

Kako godine prolaze, kako starimo, sve nas češće sustižu uspomene iz djetinjstva, sve više preispitujemo svoje ponašanje, sada kad neke stvari više ne možemo izmijeniti.

Majke više nema. Vrijeme u kojem je tkala ručnike i krpene tepihe odavno je prošlo.

Kasnije više nije morala to raditi, iako je cijeloga života bila vrijedna, voljela je rad.

Tata je kupio prvo motor a potom i auto i nije više morala pješice do vlaka.

Netko će reći, to je sitnica, ta sitna uvreda, ta mala bahatost, ali nije li netko rekao da nas sitnice tješe, ali da nas sitnice i rastužuju.

Otići ću na ispovijed. Hoću. Ako ništa zamolit ću župnika da dođe pred Božić kao što je dolazio mami i baki, kući i ispovijedao ih. Konačno i ja sam na pragu sedamdesetih, učinit će to naš župnik.

Sjedit ću na stolcu, kao ono jednom kad sam pred Uskrs skupa s mojom kćeri bila na ispovijedi i pričesti u maloj kapelici u dvorištu bolnice u kojoj sam radila i kad mi je ta ispovijed bila kao razgovor s prijateljem kome mogu povjeriti sve svoje dvojbe i kolebanja i iznijeti pred njega sve svoje upitnike.

I odriješit će on mene grijeha, odrediti mi pokoru i ja ću je skrušeno izmoliti.

Ali negdje u dubini duše ostat će sitan ožiljak na tu nepravdu nanesenu majci i na brojne one druge nepravde koje počinih često i ne hoteći prema onima koje volim i koji mene vole.

I zato ovo moje promišljanje o krivim koracima i pogrešnim postupcima u životu završavam mišlju i nakanom upućenom sebi i drugima; svi smo samo ljudi, svi griješimo, ponekad iz ogorčenosti, razočaranja, nezadovoljstva, ponekad sasvim bezrazložno i sami se čudeći riječima koje iz nas izlete i koje bismo rado povukli nazad kad bismo samo mogli. Međutim, potrudimo se da jedni drugima budemo radost, zatomimo ponekad naša prevelika očekivanja, naše sitne zavisti, umjesto “neću” češće koristimo riječ “hvala”, neka “molim” i “oprosti” svakako često budu u našem rječniku bilo kome da se obraćamo. Svi ćemo biti sretniji.

A majka? Majka je oprostila, sigurna sam u to.

Moja, baš kao što je to sigurno učinila i majka iz Cankareve priče.

Kako znam?

I ja sam majka. I nema toga što ne bih mogla oprostiti svojoj djeci.

Znam da me vole, znam da se trude ugoditi mi, baš kao što sam i ja voljela svoju majku.

Ali jezik je ponekad brži od pameti a govor tijela ne pokazuje ono što govori srce.

Zato stvari ponekad ne izgledaju onako kao bi trebale i izgovore se riječi koje se ne misle reći.

Ali majčino srce to zna.

I zato kad u crkvi zapjevamo “Za život nam snage daj” i kad krene ona neizbježna suza a trnci prođu tijelom, ja znam da On oprašta.

Ta, kako onda ne bismo mi!