piše: Sonja Breljak
foto: Hrvatski glas Berlin
Berlin/ Bilo je lijepa, topla, ugodna, kulturna i dostajanstvena ta netom prošla subotnja večer u kojoj je u organizaciji Hrvatskog glasa Berlin te uz svesrdnu pomoć Hrvatske kulturno umjetničke i sportske zajednice Berlin, Zavičajnog kluba Brođani i brojnih drugih sudionika programa, vrlo uspješno promovirana i prezentirana knjiga “Ono malo duše” našeg pokojnog urednika Emila Cipara te potom i svečano obilježena osma obljetnica rada našeg portala.
Događaj je planiran duže vremena, točnije još od vremena planiranja izdavanja knjige “Ono malo duše”. Prvi dio plana, predstavljanje knjige u Slavonskom Brodu gdje je Emil živio, odakle je krenuo u iseljeništvo i gdje se iz njega i vratio, obavili smo sredinom prosinca, zajedno s kolegama s portala SBplus koji su isto tako sabrali i objavili Emilove kolumne iz rubrike “Hrvatska, was ist das”.
Sad, nakon Uskrsa, s proljetnim danima, stiglo je i pravo vrijeme za berlinsku promociju “Ono malo duše” u izdanju Hrvatskog glasa Berlin.
Istina, Emil nije živio u Berlinu, boravio je u njemu doduše više puta pa i kao sudionik jedne od prvih humanitarnih zabava berlinskih Brođana, suosnovao je i radio zdušno, ravnopravno sa mnom na stranicama Hrvatskog glasa Berlin, no ono što njegove priče i zapise čini zanimljivim i berlinskim i općenito iseljenim Hrvatima, upravo je to njegovo iskustvo iseljenika i povratnika koje je rado a vrlo zanimljivo, dijelio s drugima.
Knjigu nisam priredila niti uredila a niti izdala sama. Pomogle su kolege, suradnici s portala. Tako, niti promovirati ju premijerno u Berlinu nisam željela bez kolega, užeg suradničkog tima koji je uvijek tu kad to zatreba. A bome niti bez tri prelijepe djevojke, Zvonke, Ane i Dunje, Emilovih nećakinja koje su, uz urednika portala Antonia Gavrana, našu lektoricu Mariju Kukić i novinara Ivicu Vlašića, stigle iz Slavonskog Broda u Berlin. Svojim dolaskom su obradovali i naši suradnici iz Njemačke: Mirela Bajlović Marasović i bračni par Karačić, Ankica i Ante, naši likovni umjetnici iz Iserlohna.
Lijep ugođaj započeo je već u petak kad je Ankica Karačić imala izložbu svojih radova u Veleposlanstvu Republike Hrvatske. Razumjet ćete nadam se, kako je lijepo, neke ljude s kojima surađujete dugi niz godina, susresti u stvarnome svijetu, zagrliti, razgovarati, potvrditi. Ma, tu radost susreta nije mogao pokvariti niti veliki i dugi zastoj kojih stotinjak kilometara od Berlina radi kojeg nam je dio ekipe stajao i čekao dalji prolaz, punih šest sati.
A bome, niti kiša koja je, kao za inat lila iz berlinskog neba, prošlog vikenda.
Zagrlih Ankicu i Antu, Mirelu, Mariju, Moniku, Antonia, Ivicu …svi su oni odreda na svoj način povezani s Emilom, poznavali ga, sretali se s njim, razgovarali, čitali ga, surađivali. Ukratko, pravi ljudi s kojima se takav događaj, promocija Emilove knjige, može na pravi način podijeliti.
Nakon subotnjeg brzinskog upoznavanja gradskih znamenitosti (ah, tko to može u jednom danu u ovako čarobnom gradu?!) uvečer smo u dvorani Hrvatske kulturno-umjetničke i sportske zajednice. I, o da, dragi moji berlinski sugrađani, svojim ste brojnim dolaskom potvrdili moja očekivanja i moje mišljenje o vama. Hvala! I autor knjige bi a i uredništvo Hrvatskog glasa Berlin, ponosi se vama.
Dakle, jako, jako lijepo i životno ispunjen prostor Hrvatske zajednice, brojna poznata a bome i manje poznata lica, doprinijeli su da ova promocija knjige protekne u jednom izvanrednom ugođaju. Svakako, svoj doprinos tom ugođaju dali su sudionici programa. Ponajprije, Adrian Kostre koji je svojom izvanrednom interpretacijom Emilovih priča zaslužio i zaradio izvanredne komplimente. Smijali smo se i plakali. Jednom riječju, istinski uživali.
-Milijarde ljudi na svijetu nešto čitaju, milijuni pišu, na stotine tisuća njih i nešto što bi i sutra moglo biti od važnosti, tek na tisuće njih ono što s pravom možemo nazvati literaturom. Jedan od njih bio je i ostao i naš dragi, pokojni hrvatski književnik Emil Cipar. Hvala mu!
Tim riječima je Kostre zaokružio impresiju o pisanoj riječi Emila Cipara, nazvavši knjigu “Ono malo duše” “hvale vrijednim izdavačkim pothvatom Hrvatskog glasa Berlin”. Ne treba nam boljeg komplimenta. Zaslužio ga je i autor priča a i svi koji su nam pomogli i oko izdavanja knjige sklopili ruke i dali si truda.
Da je između dva čitanja u ovoj divnoj večeri, zapjevala operna diva Evelin Novak, dvije prelijepe pjesme: “Vehni vehni fijolica” i “Ljubav, to si ti” (Ti dižes me od zemlje sve do neba, moja duša put do tebe zna)….bolje je reći naše oduševljenje riječima Adriana Kostrea: –Da Emil zna tko je pjevao u intermecu, između dva čitanja, bio bi jako sretan.
A što reći za prelijepi doprinos ovoj večeri od strane Ženskog vokalnog sastava DueDeni (o, djevojke, hvala vam na daru! I same ste DAR!), Mješovitog zbora HKM Berlin, pjesnikinje Slavice Sarkotić i naše mlade suradnice Andreje Vidović, Folklora Hrvatske zajednice i same Hrvatske zajednice, što reći za trud i cjelovečernji koncert njemačkog orkestra Wellebit 1902, za darove i doprinos Zavičajnog kluba Brođani, Hrvatske zajednice, Dalmatina, Damira Kozarića …za dolazak i pažnju kako predstavnika Veleposlanstva RH tako i naše Misije, za tople riječi priznanja i potpore …o, ostat će ta večer u mom srcu zabilježena kao, unatoč organizacijskim obavezama, jedan od najljepših doživljaja.
Svi sudionici su se lijepo družili u ovoj večeri a pažljivo i pratili skoro trosatni program. Gosti su već u nedjeljnu večer i noć, stigli svojim kućama u Njemačkoj i Hrvatskoj.
Naravno, kako tu nije kraj baš ničeg doživljenog. Naš rad ide dalje i bit će još, vjerujemo, sličnih kulturnih događanja u organizaciji Hrvatskog glasa Berlin.
Emilovi tekstovi, njih preko tri stotine, dostupni su u svaka doba, u desetak rubrika, na stranicama Hrvatskog glasa Berlin.
A i knjiga” Ono malo duše” tek živi svoj život dolazeći u ruke onih koji ju žele čitati. Takve ruke čekaju je i u subotu, 23.04.2016. u Wiesbadenu (17 sati) gdje odlazim s knjigom na poziv tamošnje Hrvatske kulturne zajednice koju vodi Ivica Košak.
Eto, Emile, rekoh li još onda kad se tvojim odlaskom sve činilo potpuno izgubljenim: –Ne mogu ja to bez tebe. Ali možemo MI!
I stvarno, ovo MI sve je jače, složnije i ljepše. To MI i puni svakodnevno stranice našeg Glasa kvalitetnim prilozima. I daj Bože, da tako i ostane.
Dragi suradnici, vi koji ste doživjeli Berlin, ili “Ono malo duše”, ili Glas, ili Emila i mene, naš rad i suradnju, NAS …puno je truda (viđeno!) ali i smisla (potvrđeno!) i neizmjernog zadovoljstva (doživljeno!) u svemu tome.
I tek nam je godina osam. Idemo dalje!
Čitamo se!
