Jučer su bile dvije godine od razornog potresa na Baniji a obnova tapka u mjestu.
piše: Dragica Trumbetaš
Dvije godine je prošlo, od tada do danas zabilježeno je 16 000 što manjih što većih podrhtavanja tla. Ljudi još uvijek u kontejnerima, u limenoj kutiji osuđeni na čekanje nekih boljih ljudi na vlasti.
U Sisku je obnovljena jedna kuća od strane države, HDZ -e nije na vlasti, pa po kazni, ide sporije. U prvim danima iza potresa HDZ -ovi vijećnici uzimali su dnevnice za raspodjelu humanitarne pomoći.
U Petrinji jučer gradonačelnica, nakon niza sramotnih ispada u kojem hvali vladu i Premijera, poziva na samoobnovu.
Kraj je to gdje ljudi jedva preživljavaju s plaćom i kad ne plaćaju struju, stariji ljudi s malom ili nikakvom mirovinom, trebali bi sami graditi kuće i onda čekati povrat novca od države.
Kako bi to išlo samo nebo zna, radnice Orljave najbolji su svjedok kako prolaze ljudi kojima je država dužna.
Svi ti novci koje je poslala EU ne mogu nesposobne političare motivirati da prilagode propise kako bi se smanjilo vrijeme čekanja da se započne gradnja.
Ministar Paladina koji je u vladu ušao uz najavu velikog zamaha u procesu obnove do sada je obradio 40% prijava, nije riješio, samo pročitao. Istim tempom treba mu još 3 godine za obradu, tek onda možda i zamah u realizaciji.
Djeca koja su u kontejnerima započela školu mogla bi i dočekati više razrede u istom kontejneru.
Koliko štete jednoj cijeloj generaciji te djece donosi takav život bavit će se cijela generacija budućih sociologa i psihologa i psihijatra.
S jedne strane život u kutiji, a ministri i dužnosnici u stanovima koji zauzimaju čitave etaže, ministar Banožić sam u stanu od 90 kvadrata čuva sobe za povremene vikend dolaske svoje djece.
Nikad manje empatije, nikad više bahatosti u krugu ljudi koji su se dokopali funkcija i fotelja za koje nisu sposobni.
Jučer se sudilo Horvatu, dijelio je novce po “babi i stričevima”, suđenje je bilo zatvoreno za javnost, javnost koja ga je plaćala ne smije znati kako se dogovaraju nagodbe.
Za dodjelu novca za “babe i stričeve “propisi se mijenjaju uz kavu i dogovor, za gradnju kuće postradalog u potresu treba dokumentacija od nekoliko registratora.
S ovim ljudima na svaki korak prema naprijed pada dio nacionalne imovine, za Schengen smo žrtvovali rafineriju Sisak, za euro još ne znamo cijenu, a većina Hrvata i nema ni što pretvoriti u euro, a ni s čime bilo kuda putovati.
Predstava koju priprema Plenković kako bi sebe predstavio kao velikog državnika u ovoj situaciji građani prihvaćaju s velikom dozom gadljivosti.
Djeca u kontejnerima pisat će povijest svojim očima, svojim svjedočenjem i propalim šansama da imaju djetinjstvo kakvo djeca moraju imati.
Svoje mjesto u odrastanju, svoje mjesto za svoje dječje tajne, koje nose sa sobom u život koji ih čeka.
Kakvi su to ljudi najbolje pokazuju primjeri iz Osijeka. Slavonija pusta, mladi su otišli HDZ -e ih je raselio kao rakovu djecu, ima ih od Irske do Engleske a zakonodavstvo vode lopine.
Suci ulovljeni u primanju mita u aferi s Mamićem, županijski državni tužilac u sporu za otetu milijunsku imovinu starcu na umoru, a zamjenica županijskog državnog odvjetnika krade kremu u DM. Počela je s kremom i tko zna gdje bi joj bio kraj da ju zaštitari nisu ulovili.
Na vlast dolaze loši ljudi, a zamijene ih još lošiji sve dirigira i konce vuče veliki meštar parade iz Banskih dvora.
Premijer koji svoje dijete drži na koljenima na nogometnoj utakmici na koju je došao u državnom avionu koji su mu kupili i platili građani Hrvatske, morao bi znati da djeca u Petrinji i Sisku imaju pravo na svoje djetinjstvo, imaju pravo na razvoj svojih talenata, pravo na svoj krevet ispod kojeg će držati loptu svojih snova.
Snove te djece grubo je prekinula prirodna katastrofa, država nije ništa učinila da se snovi vrate, svi akteri nečinjena moraju otići. Meštar parodije neka odlebdi ( o….) s Uršulom iz šešira.
Dosta licemjerstva, vrijeme ne čeka, ono nepovratno teče. Imamo samo jedan život, mi smo krivi što smo dopustili da je u rukama iluzionista koji se sprda(ju) s nama.