Vrijednim suradnicima i dragim čitateljima, Uredništvo Hrvatskoga glasa Berlin čestita Međunarodni praznik rada!
Zašto se obilježava Međunarodni praznik rada?
Prvi svibanj, Međunarodni praznik rada, podsjećanje je na povijesnu borbu radničke klase u čitavom svijetu i težnju da se stvore humaniji i pravedniji odnos prema radniku/ci.
Stoljetna borba za radnička prava
Federacija trgovačkih organizacija i Radnički sindikat su 1884. godine donijeli rezoluciju o osmosatnom radnom vremenu, koja je trebala stupiti na snagu 1. svibnja 1886. godine.
Ova rezolucija je izazvala generalni štrajk u cilju ostvarenja radničkih zahtjeva, jer sve legalne metode nisu uspjele. S obzirom da su radnici do tada radili 10, 12 ili čak 14 sati dnevno, podrška za osmosatno radno vrijeme je izuzetno brzo rasla, bez obzira na indiferentnost i neslaganje mnogih sindikalnih vođa.
U travnju 1886. godine, 250.000 radnika je uzelo učešće u štrajku. Centar pokreta je bio u Chicagu i bio je organiziran od strane Međunarodne radničke asocijacije. Biznismeni i državne institucije su bile zaprepaštene sve većim revolucionarnim karakterom pokreta i spremili su i adekvatnu obranu. Policajci su podigli stupanj spremnosti te dobili novo naoružanje, a sve to su financirali lokalni biznismeni. “Chicagocommercial club” je financirao sa 2.000 dolara nabavu strojnica za Nacionalnu gardu Illinois-a koje su se trebale upotrijebiti protiv štrajkača.
Bez obzira na sve to, do 1. svibnja pokret je okupio veliki broj tekstilnih, obućarskih i radnika iz ostalih grana privrede. Ali, 3. maja 1886. godine, policija je počela pucati na radnike u “McCormic Ripper works factory” i tom prilikom su ubijena četiri radnika, a veliki broj radnika je ranjen. Čelnici sindikata su sljedeći dan sazvali masovni miting u Hymarket squer-u kako bi protestirali protiv brutalnosti. Miting je prošao bez incidenta, ali kada je na red došao i posljednji govornik ostalo je tek nekoliko stotina štrajkača. Tada je 180 policajaca došlo i naredilo im da se raziđu.
Kada je govornik sišao sa platforme, bačena je bomba na policiju i tom prilikom je ubijen jedan policajac, a ranjeno 70. Policija je odgovorila pucnjavom, ubivši jednog, a ranivši mnoge druge. Iako nikada nije točno utvrđeno tko je bacio bombu, ovaj incident je poslužio kao izgovor za napad na ljevicu i radnički pokret. Policija je upadala i pretraživala domove i kancelarije osumnjičenih radikala, a stotine ih je uhapšeno bez optužbe.
Čelnici radničke partije su uznemiravani, a osam njih koji su bili najaktivniji optuženi su za zavjeru prilikom ubojstva koje se dogodilo u bombaškom napadu na Hymarket-u. Sud je svu osmoricu proglasio krivim, usprkos nedostatku dokaza koji bi ih povezali sa bombašem (od njih osmorice, samo jedan je bio prisutan na mitingu u to vrijeme, dok su se ostali već bili razišli) i osuđeni su na kaznu smrti. Albert Parsons, August Spiss, Adolf Fisher i George Angel obješeni su 11. studenog 1887 godine, Louis Leing je izvršio samoubojstvo u zatvoru, dok su ostala trojica oslobođeni 1893. godine.
Ne začuđuje činjenica da su država, biznismeni i ostali zvaničnici, kao i predstavnici medija, željeli sakriti pravu istinu o “svibanjskim događajima”, predstavljajući ga kao praznik koji se slavi isključivo na Crvenom trgu u Moskvi. U svojim pokušajima da izbrišu povijesnu istinu i značaj 1. svibnja, umjesto Dana rada proglašen je Dan zakona, praznik koji ima svaku drugu konotaciju, osim one koja bi zaista trebala biti. Bez obzira na sve to, događaji iz 1886. i pogubljenje čikaških radnika je ipak utjecalo na svijest naroda kao i budućih generacija radikala.
Emma Goldman, koja je tih godina baš imigrirala, kasnije je isticala da su ti događaji predstavljali njezino političko rođenje. Louise Parsons, udovica Alberta Parsonsa, pozivala je siromašne da svoju ljutnju usmjere ka onima koji su i odgovorni za to njihovo stanje – ka bogatima. Umjesto da nestane, radnički pokret se povećavao, stvarajući brojne druge pokrete i organizacije, uključujući i “Industrijske radnike svijeta”.
Proslava 1. svibnja je suvremeno obilježavanje i podsjećanje na događaje iz 1886, ali sam ovaj dan ima posebno značenje za radnike širom svijeta. Međunarodna radnička organizacija (prva međunarodna organizacija te vrste u svijetu) 1889. godine proglasila je 1. svibanj praznikom radničke klase, kao znak sjećanja na događaje u “Hymarket Martirs-u”. Crvena zastava je postala simbol radničke krvi koja je pala za ostvarivanje radničkih prava.
I u Hrvatskoj praznik rada počeo se slaviti 1890. godine. Hrvatski radnici istaknuli su zahtjeve u znaku tri osmice. Zagrebački su radnici kao uvod u proslavu te godine održali niz štrajkova i skupova. U zgradi Hrvatskoga doma, kako su pisale Narodne novine, govornici su na velikoj radničkoj skupštini pred 1000 radnika naglašavali:
“Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi!”