U Hrvatskoj kulturno-umjetničkoj i sportskoj zajednici Berlin uspješno organizirana Slavonska večer
tekst i foto: Sonja Breljak ... foto album
Berlin/ Slavonska večer 2016. Tradicionalna je to zabava Hrvatske kulturno umjetničke i sportske zajednice. Teško je reći koja je po redu i je li prošle godine bilo više ili manje posjetitelja nego li ove.
Može se tek reći ono važnije od brojeva: bilo je ugodno i zabavno. Dobro su svirali i pjevali Boro i Kruno iz grupe “Plamen”. Ugodno su zborili predsjednica Mira Kiš i veleposlanik RH u Njemačkoj, Ranko Vilović. Izvrsno su plesali članovi velikog folklora Hrvatske zajednice. Baš ih je bilo ugodno gledati.
No, ono što je bilo najljepše u programu bijaše “mali folklor”, skupina djevojčica od par godina koje su izazvale pravu buru radosti i pljeska.
Moj susret s njima započeo je i prije početka programa. Živo je, traju pripreme za nastup jer je njihova točka među prvima. Mali folklor vode članice velikog folklora, sestre Nikolina i Natalija Sučić. Fotografiram, pratim kako se pletu pletenice, vežu mašnice. Hrvatska zajednica je iz Hrvatske nabavila narodne nošnje za mališane pa to daje pripremi i nastupu dodatnu važnost.
Kako vodim program večeri, pripremam se uporedo s njima i ja.
Djevojčica preslatkih očiju, s crvenim mašnicama u kosi, ozbiljno me pita:
–A jel´ ti opet moraš držati mikrofon?
–Držati da, velim, ali ne jer moram, ja to volim, znaš. Kao ti plesati, odgovaram. I ona s razumijevanjem klima glavom. Sasvim smo se razumjele.
Mali folklor je za kasnijeg nastupa izveo splet slavonskih plesova. Bilo je simpatično, lijepo. Publika je pljeskala i radosno odobravala. Ama i smijalo se do suza tako su preslatkla djeca bila u nastojanju izvesti naučeno.
Nekad, ono kad stisnu problemi, nesuglasice, razlike, pa ispliva na vidjelo i veliki trud i velike potrebe i troškovi (o kojima članovi Zajednice sami skrbe) održavanja i aktivnosti udruženja i društava poput Hrvatske zajednice, pogled na djevojčice u slavonskim nošnjama, na njihove prve plesne korake, na radost radi pljeska, na ponos roditelja, na riječi i melodije zavičaja, pruža ne jedan već nebrojene razloge, svrhe postojanja i očuvanja. Pravi biseri su to pod krovom Hrvatske zajednice!
Za trajanja programa, ispripovijedah kratku pripovijest:
-Bilo bi to u ljeto ili ranu jesen. Mati bi rekla:- Putujemo baki u Slavoniju! I mi bi pakovali kofere. Spremali jelo u mesinganu, žutu kutiju. I sjedali u ćiru. A taj bi vozio, i vozio …trajalo bi to …preko brda i dolina moje Bosne, kroz tunele, preko rijeka …
Mi djeca bi spustili prozorska stakla, znatiželjni osjetiti vjetar na licu a proturene glave bi uprljao gar iz ćirina dimnjaka.
Vrpolje -tko nema kartu, napolje …tako se spominjalo Vrpolje gdje smo većinom, vrlo dugo, čekali vezu za dalje putovanje. Ako bi mati otišla na kojoj od stanica, iz gradske česme napuniti vodu u bocu, brat i ja bi umirali od staha na pomisao kako bi vlak mogao i krenuti a mati još nije tu. I tako do Osijeka. Tu bi presjedali u šinobus, u novije doba, u autobus. Kasno uvečer bi dostigli svoj cilj, Valpovo, mjesto gdje živi baka i dva mamina brata, dvojica ujaka s obiteljima, Kao čarobna zemlja iz bajke, činimo mi se tad pri pogledu na plodna polja, duga kukuruzišta i svinute grane pune plodova.
Rasla sam, kasnije k baki dolazila i sama. Ja rasla a baka starila. Mijenjala se i moja Slavonija. Nestajale guske, dudovi, kanali puni kopriva, kukuružnjaci, voćnjaci i bašte, drveće otežalo od plodova. Pa i rođaci,umirali, odlazili. Ostajala sama i neobrađena plodna slavonska zemlja.
Mati mi davno pričala … kad je prvi puta dolazila u posjet obitelji u Valpovo, ja bijah netom rođena. Mati me po izlasku iz vlaka spustila na kratko u osječku travu. Otud valjda u mene ušao miris slavonske zemlje …korijeni mi bliski …tamo su i danas …u Valpovu, Osijeku, Đakovu, Požegi, Našicama, Donjem Miholjcu …Frankfurtu, Münchenu, Berlinu …izdanci tih korijena …kumovi, nećaci, rođaci, zemljaci …moj raseljeni narod.
…
Eto, i ovakvi projekti poput tematskih, nepretencioznih kulturno-zabavnih večeri u Hrvatskoj zajednici Berlin(Dalmatinska večer, Slavonska večer, Ličko zagorska …) prigoda je sresti “moj raseljeni narod”. Više nego ugodni su ti susreti. Iza svakog takvog okupljanja veliki je rad i trud organizatora. Na tom trudu, na altruizmu, volontiranju, radu na očuvanju jezika, običaja, identiteta, na radu s djecom i mladima a sve to bez ikakve materijalne potpore bilo koje institucije iz bilo koje države, skinuti je kapu i zadivljeno reći: – Svaka čast! Neka vam dotekne volje, snage i ljubavi ( jer bez toga ne ide) za dalji rad. U vašem naručju biserje spava. Vidjeh ga, probuđenog, divna sjaja i na pozornici Slavonske večeri, u plesu djevojčica “malog folklora”. Samo naprijed!
foto album: Slavonska večer u Hrvatskoj zajednici Berlin