Anđelka Korčulanić
Prosilo me drvo masline u cvatu
obećanjem jedrih plodova i ulja,
šaptalo korijenjem iz dubine,
treperilo kožnatim lišćem,
ja srcem punim mjesečine.
Prosio me mjesec uštap,
pred noge mi istočio
čistog srebra slap,
u ruku mi sjajni novčić dao,
a kad mu rekoh: „Drugog volim!“,
odvrati svisoka: „To sam znao.“
Prosio me bijeli svjetionik
pogledom s prozora kuće na stijeni,
prstenom od zlatna svjetla,
zarobljenim morem
što se u njem´ pjeni.
Prosio me put vijugav,
nudio mi vjetar i mirise daljine.
U polju snova na mene čeka
siguran da ću doći
u bjelini vjenčane haljine.
Iz zbirke NA VIHORU LJUBAVI