piše: Viktorija Banić
Prolaze države i vlade, pobjegoše im stoljeća. Baš kao i zaprijećeni rokovi za sve najavljene kataklizme, krajeve svijeta, milenijski bug, pa i „najvažnije“ pitanje – od kada se točno računa početak 21. stoljeća, postade potpuno nebitno. Stalno je samo jedno – ljudi odlaze…
Odlazili su nekada davno sa „šip-kartom“, jedinom košuljom ili jaknom u selu, darovanom onome koji odlazi i trunom uspomena zamotanim u zavežljaj, kofera je rijetko bilo…
Tko ode jednom će se i vratiti pa povesti i ostale ili barem napisati koga da šalju, poslati barem desetorici istu ovakvu „šip-kartu“… Ili će poručiti curama iz sela da pripreme slike, jer će dolaziti ovog ljeta u stari kraj, pa će ponijeti, ako bude sreće… Velika je Amerika.
Pa priča o onome koji je u novom kraju osvanuo sa nedotaknutim kruhom pod rukom, koji je uplakana mater spremila za put, a on ga smetnuo od straha i uzbuđenja, pa i zaboravio da ga još nosi. Brat koji ga je dočekao već se „snašao“ i kroz zube mu je osramoćen promrsio da što prije neprimjetno spusti taj kruh. Tek pristigli putnik se čudom čudio, pa što kruhu fali i kakva je to uopće zemlja gdje se kruh po putu ostavlja, pse oblači, a u ustima im sjaje pozlaćeni zubi?
Onda je dozrelo vrijeme za neke nove „načine“ odlaska, pa se odlazilo i bez karte i bez pasoša, jer ga nisu dali. Često ga oni na odlasku nisu ni tražili jer nije bilo svrhe. Dobro su znali da nose biljege svoga oca, strica ili brata. Uglavnom ponosno. Mada isključuju crveni pasoš. Ili baš zato?
Granicu se prelazilo noću, trčalo se, preplivavalo, izbjegavalo pse i metke… A bilo je i anegdota o onima koji su se danima, točnije noćima u gostionici „veselili“ opraštajući se prije ovakvog „tajnog“ odlaska! Nakon brzog uhićenja i tvrdoglavo izdržane kazne, priča je kretala ispočetka…
A u međuvremenu, neki mudriji i tiši putnici, gazeći cestom i danju i noću, stigoše negdje gdje ne znaju jezik, jedu hranu koja je čudna, ali jeftina (dugo će vremena proći dok shvate zašto) ,a značenje izraza „Oprez! Visoki napon!“ ,na svim jezicima, uglavnom nauče na isti način – bolan!
Tvrdoća poslodavca, jeza neisplaćene dnevnice, zavist „zemljaka“ i žal za kućom, sve se to zbije u ono malo sati mira i tišine do još jedne zore. I vječno pitanje – potrošiti da ne poludiš ili stisnuti pa poslati ili donijeti svojima za Božić…
Oni koji su se „tamo“ oženili i dobili djecu dovodili su već ostarjele roditelje k sebi u nadi da će im donijeti i miris poznatog kraja, riječi i vrijeme koje je moglo biti, a nije… Bilo je tako košulja opranih materinim starim rukama u prvim danima nakon dolaska, pa raširenih po živici i zelenilu u dvorištu, onako, kao kod kuće, po jorgovanu i bajamu… I nitko joj nije mogao objasniti zašto se njen sin na povratku s posla toliko ljutio dok je kupio mokro platno grabeći prema sigurnosti ulaznih vrata, a susjedi se čudili i zagledali.
Nisu svi odlasci bili zauvijek… Bilo je i onih radi školovanja, u veliki grad. Dovoljno daleko, drukčije i strano, da uzdanica uže i šire obitelji mjesecima preskače, do tada neviđene, tramvajske tračnice u strahu da ga ne ubije struja koja njima prolazi. Sve do dana kada je užasnuto ugledao ženu kako nepažljivo staje, baš po sredini jedne takve! Gotovo da ju je uspio povući za rukav, kadli se ne dogodi – ništa! Od tada je danima presretno prelazio upravo preko tračnica upijajući svakim prelaskom po mrvicu samopouzdanja više nego dan ranije.
Nastavljaju se odlasci i danas. Nikad nisu niti prestali. Pričaju ljudi, ponovo, o autobusima koji i dalje odlaze iz ravne i sve tiše i praznije Slavonije. Svakodnevno. Predugo.
I nije samo Slavonija u odlasku. Vidim ulicu, grad, kraj svog djetinjstva, jedina preostala, ostarjela i zbunjena lica roditelja, koji nikako ne shvaćaju zašto bi i gdje točno trebali otići. Baš kao lice onoga koji u dječjoj igri broji i kad na kraju vikne „Tko se nije skrio magarac bio!“ ipak bude silno začuđen kojom brzinom i kamo, uopće, svi nestadoše…
Ne mogu reći da žalim, jer nema svrhe. Pomirena sam s činjenicom, pa oduvijek je bilo tako.
Razmišljam, koji li će biti novi načini odlaska?
Izvjesno je, barem, da će zahvaljujući današnjem globalnom svijetu biti puno manje tračnica, natpisa i čudnih običaja koji bi zbunili neke nove putnike zauvijek.
A njih će uvijek biti jer rađamo dobre radnike i loše gospodare, tako da naša priča o odlasku uvijek kreće ispočetka.