piše: Viktorija Banić
Prvi stol koji svi, doduše nesvjesni, susretnemo u životu je onaj prilikom dolaska na svijet. Na njemu se u tom trenutku nalazi mama, a ispred njega još jedna jako važna osoba koja nas prva spretno prima u ruke i obznani svijetu da smo stigli…
Nakon toga uslijedi cijela parada stolova za prematanje, pregledavanje i što sve ne, sve do onog posebnog stola na kojem će samo jednom u životu stajati velika, najposebnija torta sa jednom svijećom koja označava tvoj prvi rođendan, tvoju prvu takvu proslavu. Oko stola posjedale ponosne bake i kumovi, prijatelji i poznanici, dižu se zdravice, otvaraju darovi, a ti, neokrunjeni slavljenik, na čelu stola u sigurnom krilu, guraš prste u tortu, rušiš čaše i gledaš uvijek na suprotnu stranu od one na koju te poziva osoba zadužena za fotografiranje.
Kao da se buka proslave prvog rođendana još nije uspjela ni stišati, a već te eto za sljedećim stolom u prostoriji sa puno takvih istih malih stolova – vrtićkih. Tu nema ni mame, ni tate, samo, pogotovo u početku, mnoštvo jednako uplašenih, a često i uplakanih malenih lica, iza tanjurića, bojica, kockica i plastelina rasutih po stolovima. Nekima je potrebno i par godina da shvate kako tu uopće nije tako loše. I baš kad se udomaćiš i postaneš konačno dio najstarije grupe Bubamara, Leptirića, Pikulica ili čega već, a koljena ti počnu gurati taj isti stol s donje strane, premjeste te za jedan drugi – školski!
Ma koliko se veselio novoj torbi, knjigama, pernici i svemu onome sakrivenom u njoj, kao i samom osjećaju kad te upitaju, po tko zna koji put, a ti ponosno odgovoriš da si krenuo u školu, tvoje oduševljenje naglo splasne kad sjedneš za taj novi, nepoznati stol… Pored tebe sjedi još jedno dijete, koje te gura, priča, od tebe prepisuje, ali i s tobom dijeli, smije se… Taj stol ima jednu strašnu osobinu – kada te prozovu, iza toga stola moraš ustati i odgovarati na pitanja koja ti postavljaju, jer ti si sad veliki i na tom se stolu uči…
Godinama tako sjediš za sličnim stolovima kao što je ovaj posljednji. Mijenja se boja, nešto malo visina, a onda i prostor, ulice, gdje se ti tvoji ozbiljni stolovi nalaze. Dok ti rasteš i mijenjaš se iza njih, više ih i ne primjećuješ, jer gledaš naprijed, upijaš široki svijet ispred sebe.
Onda se pojavljuju i neki drugi stolovi za kojima se susrećeš i slaviš sa vršnjacima, prijateljima. Zatim i neki stolovi za kojima se sjedi sa prvom osobom najvažnijom na svijetu. Tada ti se čini da je sve zauvijek i najbolje baš tako kako je, te da je vrijeme neka čudna kategorija koja tebe nikada neće dotaknuti.
A to „nikada“ bude već sutra! Nakon, čini ti se, najvećeg mogućeg truda, zalaganja, zatekneš se kako sjediš za novim, sada sveučilišnim stolom, u nekom ozbiljnom amfiteatru, okružen novim ljudima koji sjede tik do tebe. Kao i onima, koji te na više ili manje zanimljiv način trebaju osposobiti za posao kojim ćeš se baviti cijeli svoj život… Vrijeme, godine pred tobom, koje ćeš tako provoditi, učine ti se kao čitava vječnost i pitat ćeš se često, između dviju proslava, seminarskog rada i kolokvija, ima li kraja?
I te godine pobjegnu brzo baš kao i sve one do sada. To shvatiš tek kad odu. Možda baš u onom trenutku kada svečano obučen staneš ispred jednako svečano pripremljenog stola za kojim sjede neki od onih koji se te (na)učili onome što si postao. Prozovu ti ime, pruže ruku, čestitaju i dodaju, preko tog, konačno dočekanog, zastrtog stola, službeni smotuljak s papirom koji bi trebao biti početak tvog ozbiljnog, profesionalnog života. Ima i onih koji na svom životnom putu nikad ne stanu pred ovaj stol, koji ga preskoče. To uopće ne mijenja priču, jer u nastavku, različitih stolova, ima sasvim dovoljno.
Nešto ranije ili kasnije, dodje vrijeme, još uvijek većini, za dugačke posebno uređene stolove… Puno je tu posla, gdje ih rezervirati, koga sve za njih i s kim posjesti, pa kakvo cvijeće na sredini svakoga od njih staviti? I, da, ne manje važno, što će se na njih u sljedovima donositi, pa kako ukrasiti stolce oko njih? A tek briga oko onog središnjeg, najvažnijeg stola u koji će te večeri sve oči biti uprte? Cvjetnog aranžmana na njemu i velike svečane torte? Tu je još jedan, ne manje važan stol, bilo u matičnom uredu ili oltar u crkvi, u trenutku kada se potpisuje u knjigu. Onaj trenutak koji često postane predmet mnogobrojnih šala, ponekad i predbacivanja…
Tu negdje, otprilike, nađe se i stol za kojim potpišeš ugovor o radu, pa dobiješ i svoj prvi radni stol, radno mjesto… Pa sudjeluješ i na nečemu nešto što se naziva „okrugli stol“… Uglavnom, mjesto gdje ćeš surađivati, više ili manje uspješno, čak i sa nekima koji se sjećaš posjedanih oko onog vrtićkog stola, a, budimo realni, većina se od tada baš i nije previše promijenila. Pogotovo ne nabolje. Dugo je ovo i turbulentno razdoblje, sa više ili manje muke, ali kad završi, u ostatku svog života, često ćeš ga spominjati.
A u međuvremenu, dođe vrijeme, čini se u trenu, da tvoja djeca stignu iz rodilišta, pa sjednu za onaj isti posebni stol sa tortom na kojoj je jedna svijeća, pa vrtićki… Pa sve ispočetka…
Uglavnom, na kraju svoga putovanja, svi stignemo i do svog posljednjeg „stola“. Ovaj put ležeći. Oko nas budu svi naši dragi, ne više sretni kao što su bili prilikom našeg rođenja, već tužni što više nismo s njima. Ipak, pričama o tome kako je to „bio dobar čovjek“ slavi se opet, samo na drukčiji način, Život i mjesto kamo smo otišli.
Da bi ova priča bila zaokružena, potrebno je spomenuti da tijekom svog ovozemaljskog života prolazimo i pored stolova koji baš nisu popularni. Npr. kad u djetinjstvu nešto skriviš pa te „posjednu za stol“, ili stol kod ravnatelja škole prilikom „informativnog“ razgovora. Ili u policiji, na sudu, tijekom istražnog postupka, parnice ili razvoda braka. Zatim kockarski stolovi, pa bolnički stolovi, dužnički stolovi u banci… Ili one situacije „šakom o stol“? Ma, sve stol, do stola! Neki tu sjednu ili budu posjednuti, drugi ne. Ali, to je već tema jedne sasvim druge priče…
Sve u svemu, taj, uglavnom četveronožni predmet, iznese na svojim leđima čitav naš život i sve naše ugodne i manje ugodne priče, a da ga „leđa ne zabole“. Za razliku od nas samih!
I, da ne zaboravim, jeste li uopće primjetili za kojim od navedenih stolova upravo u ovom trenutku sjedite?