/Povodom Majčinog dana svim ženama i majkama koje hrabro koračaju kroz život/
piše: Marija Kukić
Svi u selu znali su je pod nazivom Ćirilka. Bila je to sitna, malo pogrbljena starica, sijede kose koja je neposlušno stršala ispod njene crne marame. Živjela je u nedalekom susjedstvu s već prilično ostarjelom kćerkom Emicom. Bile su same, bez muškarca u kući. Bila je tu još jedna mlada ženska osoba, Marica, Ćirilkina unuka i Emičina kći.
Ljudi koji ih nisu dovoljno poznavali, pitali su:
„Kako to da ove tri žene žive same?“
Kada se klupko počelo odmotavati, saznala se istinita, gotovo nevjerojatna priča iz njihova života.
Dakle, baka Ćirilka zapravo se zvala Veronika, a nadimak je dobila po svom pokojnom mužu Ćirilu. Ne zna se točno što mu se dogodilo, no Veronika je ostala udovicom kada je kći Emica imala godinu i po dana. Bila je vrlo štedljiva, čak je ta štedljivost graničila sa škrtošću pa su seljani govorili:
„Škrta Ćirilka!“
A ona se samo borila za svoj i kćerkin opstanak.
Emica je „naslijedila“ sudbinu svoje majke. Udala se mlada, rodila Maricu i živjela s mužem, djetetom i majkom u roditeljskoj kući. Kada je Marica napunila godinu i po dana, ostala je bez oca, a Emica bez muža. Tako je njihova kuća postala kuća žena.
Stasala Marica za udaju. Bila je dobro odgojena, bogobojazna djevojka. Pronašla je bogatog mladića, jedinca u roditelja, a živio je u susjednom selu. Zaljubili su se, oženili i u braku dobili kći Ljiljanu. Bila je radost i ponos roditelja. Sve je bilo u redu, život je tekao dalje, djevojčica rasla okružena ljubavlju svojih roditelja, bake i djeda sve do jednog ljetnog srpanjskog dana…
Žetva pšenice bila je u punom jeku. Maričin muž vozio je pšenicu u silos. Sjedio je na prikolici. I tko zna kako i tko zna zašto – pao je s prikolice na cestu i na mjestu poginuo. Ljiljana je imala oko godinu i po dana. Ostala je bez oca, a Marica bez muža. Baš kao Veronika i Emica!
Marica je živjela neko vrijeme sa svekrom i svekrvom, a onda se, jednoga dana vratila svojoj majci. Opet je roditeljska kuća postala kućom žena.
Prolazilo je vrijeme, Ljilja je rasla, Emica onemoćala, a Marica pobolijevala. U kući je trebala muška ruka.
U selu je živio jedan tihi, vrijedni, dobri stariji dečko. Služio je na imanju svoga strica. Zagledao se on u Maricu jer je bila ljepuškasta, dobra, uredna. Nikakvi „repovi“ nisu se vukli za njom. I tako su se njih dvoje oženili. U tome braku rodilo se još dvoje djece i Ljilja je dobila društvo. Tako se prekinula obiteljska tradicija – više od jednog djeteta.
Ni sada ne završava tragedija ove obitelji. Na dan Ljiljine svadbe, Marica umire. Svadba se ipak održala, naravno bez svirke i veselja, a mladenka je iz bijele haljine uskočila u crninu. Emica je ostala sa zetom i unučadi. Snalazili su se, borili za život svladavajući sve probleme koji su ih snalazili. Ali , i zet se nenadano razbolio te ubrzo preminuo. Sav teret odgoja i skrbi za djecu pao je na grbaču bake Emice.
Djeca su poodrasla, a Emice već odavno nema među živima. Udala se unuka, oženio unuk Mladen. U braku je dobio troje djece. Sreća je konačno pokucala i na vrata ove obitelji. Ili su samo tako mislili!
Opet je krenulo po zlu. Mladen, čovjek u četrdesetim godinama života pao je kao pokošen na svom radnom mjestu. Dijagnoza – srce. Ostala je iza njega mlada supruga i troje nejake djece. Nijedno dijete nije stasalo za ženidbu.
Žive u kući svojih predaka, u selu iz kojega su ponikli. Vjeruju da će njihov život ipak biti ispunjen lijepim i sretnim trenutcima i da se sudbina njihovih predaka neće ponoviti u njihovoj budućnosti.
„Dobro dolazi onima koji vjeruju, još bolje onima koji su strpljivi, a najbolje dolazi onima koji ne odustaju.“
Pa, neka nikada ne posustanu u svojem vjerovanju!
Neka im strpljivost i hrabrost koračanja kroz život donesu puno dobroga u sutrašnjici! I neka svim majkama Majčin dan bude ispunjen blagoslovom!