Piše: Slavica Jurčić
Ona (neka se zove Ružica) je o njemu razmišljala dvadeset godina. Mislila je o njemu, o Ivanu.
Njihova ljubav počela je u burno vrijeme, u vihoru rata. Ivan je njoj pisao nježne pjesme s ratišta i šaptao joj pri sastanku nježne riječi, bojeći se da će njegova nježna Ružica odlepršati ako glasno progovori.
Taj snažni ratnik i veliki čovjek volio je nju, tu mladu i nježnu djevojku. U njoj je vidio svu nevinost svijeta.
Njihov prvi susret bio je popraćen prašinom i zvukom sirena. Ne znajući koliki je strah u njoj, povukao ju je u obližnje skrovište. U njemu je gorjela želja da joj vidi lice, a u mraku podruma njeno srce je tuklo kao u mlade srne.
Ivan je bio njen heroj. U njemu je vidjela izlaz u slobodu, kraj patnje i prestanak rata.
Njihova ljubav bila je uzor njihovim poznanicima. Nisu je krili, ponosili su se s ono malo vremena koliko su između uzbuna ukrali.
Njegova zadaća je bila naći ružu koja je tek propupala, nije se još rascvala i držala je u sebi nevinost. Nosio joj je svaki dan kao znak vječne i jedine ljubavi.
Strah da se njenom dragom Ivanu nešto ne dogodi, bio je velik. Ona je molila dragog Boga svaki dan skrušeno i pažljivo da ga sačuva od zla.
Čuvali su njih dvoje jedno drugo u ljubavi kao što latica ruže čuva kap rose, kao što pjesnik čuva ljubav u stihovima,a pisac u svojim pričama.
Znak ljubavi i poštovanje prema svojoj Ružici Ivan je dao upisati u prsten kojega je Ružici poklonio za rođendan. Datum na prstenu bio je datum kada su se upoznali u vihoru rata.
Rat je bio iza njih. Oni su osjećali slobodu u srcima i strah je nestajao.
Velika sreća za dvoje mladih! Njihova nevina i nježna ljubav postala je legenda njihove generacije.
Staza prekrivena laticama vodila je Ivana do Ružice. Ona je kroz zavjesu vidjela njegovu siluetu i rukom mu je mahnula.
Vrata njenog doma su se otvorila. Ružica je izašla u bjelini. Toga čas dva bijela goluba su poletjela prema starom zvoniku i na njemu su se poljubila.
Njihova ljubav ostala je vječna, baš kao u pjesmi:
„Ljube se dva goluba,
Ljube se kao ti i ja,
Ljube se, ljube pa skupa ostare…”