piše: Ivanka Cvitan
Dobri roditelji daju svojoj djeci korijene i krila.
Korijene da bi znala gdje im je dom, krila da odlete kada dođe vrijeme. (napisao je netko)
Vijesti su prepune: maloljetnik ubio, poginuo, ubio sebe, premlatio, zapalio, silovao.
O sportskim natjecanjima, humanitarnom radu, naprednim učenicima malo se piše.
Nekad su u školama radili učitelji koje je dijete uvažavalo. To se podrazumijevalo.
Razgovori se nisu prekidali radi nekog njegovog hira.
Istine je istraživao s vršnjacima, dane provodio u aktivnoj igri.
Letio.
Danas pasivno mijenja programe na teveu, ima tisuće prijatelja i sjedi sam u kinu.
Automatski upija sve što mu se servira.
Učitelj sluša njega.
Ni ne htijući razaznaje da najveća faca treba biti u kontri sa zakonom jer tako najbrže stiže na vrh. Po njegovom shvaćanju strelovito brzim letom.
Ponos je svojih roditelja, obećava više nego drugi, zbog njega se prekida posao jer dijete nešto hoće.
Kad ode van svog doma želi isti tretman. Ako ga ne dobije, koristi metode naučene iz dnevnih alarmantnih vijesti.
Metode zastrašivanja koje nemaju ograničenja jer dijete samo glumi da sve shvaća.
Zna da će mu se posvetiti pažnja kad malčice skrene s puta, nesvjesno posljedica. Pa cijeli svijet brine o posrnuloj djeci!
Prethodno ih pustivši da padnu.
Živi život crtanog junaka.
Živi brzo.
Naučen da dobije sve prije nego li poželi, očekuje rješenje svih situacija u trenu.
Inače diže ruke.
Od sebe.
Na sebe.
Oko sebe.
Njegove burne godine zapravo su vrijeme kad s roditeljima nešto nije u redu.
Pokušava se odvojiti, a oni mu radi vlastite nesigurnosti vežu krila.
Pa umjesto da ih razvija rješavajući svoje dileme sa što manje roditeljskog uplitanja, porazno otkriva da su mu krila srasla.
Roditelji su ih vezali radi zaštite.
Montirali svoju veliku produženu ruku.
A ruka je trebala biti tek blago položena preko ramena.
Ma koliko puta dijete okretalo glavu u drugom pravcu, svaki je hladan odnos željan topline.
Taj je signal najlakše previdjeti.
Pogotovo kad su roditelji zabavljeni stranputicama.
Na svom širokom putu, u mraku, dijete stalno pipka tražeći bilo kakav dodir, priliku za let.
Prepušta se prvoj naklonjenoj, najčešće vodički lošoj, silueti koja pruža kakvu-takvu utjehu.
Umjesto topline.
Dodir mu postaje surov, kretnje grube.
Želeći toplinu, zapali se jer mu nitko nije rekao da stisak ne smije biti suviše čvrst.
Naviknuo se biti vođen.