tekst i foto: Ivanka Cvitan
Rad nosi posebnu oznaku čovjeka i čovještva, oznaku osobe koja djeluje u zajedništvu drugih osoba; ta oznaka određuje kvalitetu njegove nutrine i u određenom smislu tvori samu njegovu narav. Wojtyla je ovom definicijom preokrenuo naglavce Engelsov nauk o čovjeku kao proizvodu vanjske sredine i vlastitog rada.
Ne stvara rad čovjeka, nego se čovjek radom oplemenjuje.
Mada je Engels, kao i Hitler, Slavene rasistički smatrao nazadnim narodom, to se u vrijeme komunizma prešućivalo.
Sa smjenama vlasti i društvenih uređenja, ljudi su skloni prešutjeti negativnosti novih i odbaciti sve što je bila odlika starih sistema.
Dok kapitalizam ne trpi socijalnu osjetljivost, komunizam voli uniformiranost.
Kad bi se danas pokušale pokrenuti radne akcije u ime aktivacije mladih, malo kome bi bila jasna poruka rada, druženja, rasta.
Neuko bi iz prošlosti izvlačili pogrešne argumente protiv.
U cijelom svijetu vlada kriza.
Trgovina je vrh djelatnosti.
Kad je nekako u isto vrijeme s raspadom privrede i gašenjem radnih mjesta, počelo otvaranje kladionica na svakom kantunu i gradnja prvih trgovačkih centara na prostranim površinama, izostala je logika.
Tko će kupovati ako svi ostanu bez posla?
No, kupovalo se. Banke su bile brižne, nudile su što se poželjelo.
Kupovalo se i bez primanja, kao da su krediti bespovratni.
Nezaposleni podstanari plaćali su velike račune za troškove grijanja, hlađenja, telefonskih računa.
Nerijetko s pokrićem socijalne pomoći.
Nitko nije provjeravao imovno stanje.
Ni podstanara, ni nezaposlenih, ni političara, ni vlasnika propalih firmi.
Preko noći se počela nuditi jeftina strana roba umjesto kvalitetne domaće. Tržište se prilagodilo potražnji.
Kratkoročno bogaćenje i dugoročan dug.
Plitak džep i plitak rezon.
Od dva građevinska radnika, jedan je uvijek jeftiniji. No je li i barem jednako kvalitetan…
Eliminacijom kvalitetnijeg u ime jeftinijeg, dobijemo koliko platimo – lošiju gradnju.
I dobrog meštra prekvalificiranog u švercera kupusa.
Sami nastavite niz sa školovanijim kadrom.
Kinezi se plaše europske krize. Radi svog izvoza.
Istovremeno velika Njemačka izvozi u Kinu. Avione. Štoviše, u Kini se izrađuju.
I avioni i automobili.
A u eurozoni kriza.
Čovjek kojeg bi rad trebao oplemeniti, lunja europskim ulicama, kopa po kontejnerima u (auto)destruktivnom raspoloženju jer kineska braća mogu brže i jeftinije. I nitko ih ne pita krše li pokoje ljudsko pravo, iskorištavaju li djecu besplatnim radom.
Pitat će ih za kršenje ljudskih prava u Tibetu. Ovo prvo pitanje poremetilo bi profit.
I pojačalo krizu.
Kriza čovještva ostaje nebitna.
Kratkoročno.
Dugoročno dođe na naplatu.
