Piše: Dragica Šimić
-Što ga je to iznenada zaustavilo u djetinjoj igri, nestašnom trku kroz zgusnutu masu ljudi, mahom nasmijanih, preplanulih od srpanjske vrućine, prepuštenih blagdanskom raspoloženju?
– Razmišljao je dok je pogledom pratio Lufthansin avion što je nadlijetao Zračnu luku Zagreb pripremajući se na spuštanje.
Uzbuđenje je u njemu raslo do kulminacije i miješalo se sa iznenadnim bljeskovima sjećanja.
*********
Prepunim seoskim voćnjacima i prašnjavim makadamom miješali su se zvuci harmonike, glasni pozivi trgovaca koji nude hladne sokove i sladoled, cika djece i prodorni zvuk pištaljki kupljenih na blagdanskom sajmu pomiješan sa grlenim smijehom djevojaka. I odjednom mu se učinilo da to sve pripada nekoj drugoj dimenziji, nekom sporednom vremenu a u ovom, stvarnom, zaustavio ga je lik oca i prikovao u nekom čudnom, nepomičnom stanju za hladnu ledinu.
Stajao je u toj gomili ljudi, obučen u najbolju misnu odjeću, s jednom nogom lagano ispruženom naprijed i drugom opuštenom u kuku kao da odmara i kao da dugo misli ostati u tom položaju. Na licu mu je lebdio zagonetan polusmiješak, a oči su kao opčinjene gledale u jednu točku, kao da mogu tako gledati dugo i ne namjeravaju potražiti drugi predmet svoga zanimanja.
Sa ovog mjesta nije mogao dokučiti u što otac gleda. Bio je mali i svi ti ljudi oko njega zaklanjali su mu vidik . Pokušao se izdignuti na prste ali uzalud. Sad je već odlučio da će upotrijebiti svoju dječačku viržalavost i upornost pa se poče gurati i probijati pored golih ženskih nogu dok su mu ljetne suknje plazile po licu a muškarci se nervozno okretali oko sebe, misleći da im se kakav psić zapleo među stopala, pazeći da ga ne pogaze.
Probio se svojim malim mršavim tijelom u iznenadnu prazninu u obliku kruga koji je tvorila okolna gomila ljudi a u njoj kao na kakvoj ljetnoj pozornici, postavljen jedan okrugli stol za kojim je sjedila ona, krajnje odredište očevog čudnog pogleda. Ona, sa skupom trajnom koja joj je uokvirivala blago nasmiješno lice sa istim onim polusmiješkom kakvog je vidio i na očevom licu.
Obučena u kratku majicu od bijelog, neobičnog žersea kakvog se tada nije moglo vidjeti na drugim djevojkama i ženama i ogrnuta laganom vesticom boje neba, sa bisernom ogrlicom i istom takvom narukvicom oko ruke na kojoj je posebno upečatljiv bio veliki zlatni prsten.
Prvo je zapazio njene oči koje su ga podsjetile na Da Vinchijevu Mona Lisu o kojoj je učio u školi. Osim toga zagonetnog, jedva vidljivog osmijeha u njima nije mogao pročitati nikakvu emociju.
Uz nju je sjedio muškarac, po svoj prilici Mona Lisin muž. Bio je običan i nije mu pridavao pažnju jer su očeve oči još uvijek, kao hipnotizirane bile prikovane uz ženu. Uz njih je, lagano se izvijajući u hodu, obilazio oznojeni harmonikaš i obraćajući se svojom izvedbom čas njima, čas posmatračima, primao u nabore instrumenta bogate napojnice.
Pokušao je razmisliti svojom malom dječakom glavom. Zašto otac tako gleda i što mu drži taj polu tužni osmijeh na usnama. Pogledao je u ženu i pokušao donijeti zaključak o njenoj ljepoti. Zbog nečega mu se nije svidjela.
Njeno lice nije odavalo nikakve emocije, samo je nakit i neobična odjeća, te prisustvo svirača koji je svirao samo za njih govorio: “-Ja sam imućna. A onda je krenuo do oca. Odlučio ga je protresti iz njegove hipnotiziranosti, natjerati ga da prestale gledati tu čudnu ženu. Povukao ga je za nogavicu, otac se trznuo i začuđeno ga pogledao.
-Šta radiš tu mali?- upitao ga je pomalo nervozno.
Ubola ga je očeva iznenadna hladnoća kratkim i reskim bolom koji mu je skoro natjerao suze u oči ali i pojačala njegovu djetinju znatiželju.
-Ko je ta žena? – smogao je snagu da upita.
-Idi kući, majka će se brinuti. -rekao je na kraju blago, tek nakratko svjestan svog osornog odgovora i nastavio svoju igru zurenja.
Nije mu više bio zanimljiv šareni, seoski sajam ni cika vršnjaka. Kao da je odjednom odrastao vraćajući se prašnjavim putem kući želeći od majke dobiti odgovore na pitanja koja su ga mučila.
U kući se čulo zveckanje čaša, ugodan mrmor prijateljskog ćaskanja robine i uzvanika a majka je užurbano posluživala kolače na široki stol prekriven bijelim, damastnim, svečanim stoljnjakom.
Povukao ju je za ruku u stranu na što se ona nagnula objašnjavajući mu da nema vremena i prije nego što je izgovorio pitanje.
-Otac je čudan.- izgovorio je na brzinu.
-Samo stoji i gleda u jednu ženu.
Ona se malo zamislila pa ga nježno prekinu, oprezno se ogledajući da li je čuo još tko od gostiju.
-Nije to ništa. Sad će otac doći doma. Ne brini. Idi i potraži prijatelje.-laknulo mu je kad je vidio smireno majčino lice.
I zaista ubrzo se pojavio otac. Laganim korakom i sa još malo sjetnog osmijeha na licu prošao je kroz vrata smiješeci se gostima. Majka ga je spretno povukla u stranu.
-Ipak si otišao …-ostatak nije čuo, niti očev odgovor od glasnog smijeha uzvanika koji su veselo nazdravljali.
*********
Mona Lisa je nastojala suzbiti emocije ako ih je uopće imala. Nije ni njoj bilo lako. Navukla je masku ravnodušnosti na svoje velike tamne oči pretvarajući se da ne vidi njegov uporni pogled koji je u oku skrivao suzu.
-Da li on još osjeća žal za njihovim vremenom, za njihovom mladošću? Jer ako osjeća griješi. -razmišljala je napeto dok joj se harmonikaš saginjao gotovo do uha kao da i ovako nije bio dovoljno glasan.
Čula je da se oženio lijepom i stasitom djevojkom mada je dugo bio neženja. Da li je čekao da se vrati, da doplovi preko oceana i da mu kaže da je pogriješila, da je njen izbor zapravo bio roditeljska odluka da je udaju za bogata muža, jer njihovo ime je u selu uvijek značilo nešto? A ona je, kao dobra djevojka uvijek slušala njihove savjete.
-I što je to uopće ljubav? Je li to onaj siloviti drhtaj koji bi uvijek osjetila kad bi joj se približio poslije nedjeljne mise u seoskoj kapelici, kad bi joj se zagledao duboko u tamne oči nazivajući ih gorskim izvorima, kad bi je noću tiho dozivao pod prozorima donoseći joj u stručku male plave potočnice iz njihovog vrta i pružao ih kroz škrto otvorene drvene prozore, tek toliko da bi im se ruke mogle dotaknuti samo na trenutak?
Sjetila se kako su mu iz oka kanule dvije, tri suze mada se trudio da ih zaustavi, onoga dana kada su se opraštali i kako ju je molio da ne ide u Ameriku.
-Poznajemo se oduvijek, rasli smo zajedno, ostani sa mnom, progovorio je jedva i sam svjestan da joj nema ponuditi ništa osim ljubavi.
Znao je da se njoj pružila prilika vidjeti svijet, doživjeti bogatstvo o kom su svi pričali i na kraju udati se bogato. A to je bio kraj svih njegovih nadanja, svih njegovih želja.
-Moji žele tako, odgovorila je kratko, nemoćna i neuka da se založi za sebe.
Pomisao na te davne dane zaprijeti valom osjećaja koji su se odjednom počeli probijati iz grudi, točno sa onog mjesta gdje su se ljudi dodirivali kad su govorili o duši. Lagano proguta slinu i zagriznu usnicu da bol nadvlada njene misli.
Jedna suza je prijetila da se otme iz oka a ona ne da. Ne da da itko vidi njene osjećaje, ni on. Da saznaju njenu istinu da bogatstvo nisu biseri oko vrata ni zlato na prstima.
Nikada neće saznati kako je ridala te noći kad se brodom iskrcala u prenatrpanoj luci u New Yorku dok se nagurivala sa siromašnim putnicima u koloni koja ih je vodila u prijamni centar na Ellis Islandu. Shvatila je da Amerika nije popločena zlatom kako su govorili ljudi u selu, već prve noći u zajedničkim spavaonicama prihvatnog centra u kojima je čekala zdravstveno uvjerenje i dozvolu za boravak.
Umorna od dugog putovanja brodom prebirala je po ne tako davnim sjećanjima u kojima su joj u dugim noćima dolazile slike dragih ljudi iz sela i njegove orošene oči.
Pred njom je bila još zadnja etapa vlakom iz New Yorka do Clevelada gdje ju je čekao zaručnik kojeg još nije upoznala. Sa strahom je razmišljala o trenutku kada će susresti nepoznatog mladića i upustiti se s njim u životnu bujicu. Nadala se da će barem ovaj dio biti ugodan.
Na prepunom željezničkom kolodvoru gdje su svi govorili stranim i nerazumljivim jezikom i gdje joj se učinilo da svi gledaju njenu priprostu odjeću, čekao ju je stranac blijeda i bezizražajna lica od dugog i teškog rada u Clevelandskim rudnicima uglja koji se predstavio kao njen zaručnik i kojeg je prvi put vidjela. Nakon kratkog pozdrava primio je ono malo prtljage što je nosila sa sobom i poveo je u nepoznato.
Nije puno znala o njemu osim da je sin očevog prijatelja iz prvog svjetskog rata s kojim se na strani Austrougarske vojske borio u Galiciji protiv ruskih snaga, gdje su oba zarobljena i odvedena u Kavkaz na dugogodišnju robiju. Mladić je otišao u Ameriku progonjen siromaštvom i dugim očevim izbivanjem iz domovine koji se kasnije vratio bolestan i nesposoban za rad. Kad se malo snašao u tuđem svijetu, zamolio je oca da mu pronađe skromnu, seosku djevojku za ženu obećavajući lagodan i sretan život.
Kad ju je pokušao zagrliti u taksiju koji ih je vozio do malog, trošnog stana isto tako siromašnog predgrađa grada Clevelanda u saveznoj državi Ohio, u kojoj je živjela većina prekooceanskih doseljenika koji su radili većinom u rudnicima na teškim i slabo plaćenim poslovima, ustuknula je. Tek tada je shvatila da nikada neće zavoljeti dušom toga stranca kojeg joj je odabrala obitelj. Ne pokazujući nimalo strpljenja za njen strah otvorio je vrata neuredne sobice koja je čekala da bude uređena od novopristigle domaćice grubo ispuštajući njene stvari na pod.
Sjetila se te noći njegovih suza, njegovog mekog, zaštitničkog pogleda koji je moli da ostane. Uhvaćena kao srna u stupicu nije više imala izbora, ni novaca da se vrati kući.
Od tada su se dani nizali kao na traci, sivi i bezlični. Počela je raditi teške poslove kao i većina doseljenika, štedeći svaki, s mukom zarađeni novčić, sanjajući o povratku. Sa suprugom je dijelila postelju, obaveze u kući, a osjećaje pospremila duboko u tajne pretince. Od tada su joj oči poprimile taj bezizražajni izgled kao dvije ugasle zvijezde što sanjaju o nekom drugom, toplijem nebu.
Uvijek su za odmor u domovini birali vrijeme seoskih slavlja kad bi se cijeli okrug slijevao na proštenje kako bi ih što više ljudi moglo vidjeti i diviti se izgledu koji su pokazivali i koji je bio mjerilo njihovog uspjeha.
Otac je još jednom samo, jedne davne zime, dok je selom vladala neka teška gripa koja je izazivala visoke temperature i bacala bolesnike u stanje bunila, izgovarao njeno ime.
Tada je već bio momčić koji je znao posmatrati situaciju i iz drugog kuta, te je prebirući po glavi imena rodbine koja su ocu mogla nešto značiti zaključio da na tom popisu ne postoji ni jedna žena s tim imenom bliska njihovoj obitelji.
A onda se sjetio onog davnog ljeta, očevog pogleda i žene sa očima Mona Lise i shvatio da to ime pripada njoj. Odlučno je zatražio majku da mu konačno ispriča detalje. Pripovjedila mu je tada očevu priču o neobičnoj ljubavi i o tome kako ju je privukla upravo njegova samozatajna i nježna priroda. Znala je sve o njemu, voljela ga i strpljivo gradila s njim obitelj u kojoj je bio sretan. S divljenjem je slušao shvaćajući veličinu njene ljubavi koja ne zamjera, ne osvećuje se i ne hvali svojim trpljenjem.
I sam je osjetio neko čudno saučešće za očevu priču koju mu je dodijelio život i koju je povjerio majci na početku njihovog zajedničkog života, sjećajući se istovremeno njegovog truda i revnosti za obitelj i majčinog strpljenja i dobrote..
**********
Avion se već prizemljio kad se trgnuo iz misli izvijajući glavu prema prvim putnicima koji su prispijevali.
Ona se sagnula da sa pokretne trake pokupi putnu torbu. Koračala je samouvjereno i odlučno, sigurna da je neko čeka, neko kome je zaista stalo. Ispod modernog balonera boje pijeska diskretno se nazirala bijela biserna ogrlica, posljednje što je kupila u dalekoj zemlji prije nego je odlučila da se zauvijek vrati njemu, prije nego što je shvatila da bogatstvo nisu ni biseri oko vrata ni zlato na prstima, bogatstvo je tamo gdje ti je duša.
Pogledala ga je začuđeno nakon što joj je, grleći je snažno, prišapnuo u uho:
– Molim te skini bisere, ti nisi Mona Lisa!