Antonio Gavran
Noćas ću gorčinu tvoga otrova popiti
samo da ti čujem glas i korake
još jednom kao nekad…
Pod mjesečinom, u tišini noći
ti i ja, sami kao prosjaci ljubavi.
Da je bar java koja ne prolazi
ovaj san kojeg sanjam.
Ovako strah me probuditi se
i znati da ipak samo maštom
pobuđujem nemoguće snove srca.
A ponos nas je rastavio,
taj ponos vražji snove nam je ukrao
jer ljubomoran bješe na ljubav našu,
iskrenu i veliku, u simbiozu duša povezanu.
Kao sunce i zemlja plod što stvaraju
tako je ljubav naša stvarala djela
toliko snažna da se pod pritiskom
silnih emocija raspukoše u komadiće
koje nikada nismo posložili,
a mogli smo, i htjedosmo,
znam da jesmo,
ali ponos taj vražji ponos…
I sad lutamo svako svojom ulicom,
nedosanjani san s nekim drugim krojimo,
iako i ti ja znamo u dubini duše svoje i srca
da ljubav koju tada probudismo
ne prestaje, ne umire niti se gasi
kao plamen što ga povjetarac miluje,
već ostaje skrivena u nama
za neke bolje godine
kad ponos, taj vražji ponos
napokon odluči umrijeti…
Glazba: Bora Dugić – Zov za nedostižnom lepotom