OD SLAVONIJE DO DALMACIJE

Tekst i foto: Marija Kukić

Suradnica Hrvatskog glasa Berlin i pjesnikinja Dubravka Borić iz Podgore uputila mi je pozivnicu za  promociju njene knjige. Silno sam željela nazočiti predstavljanju knjige, ali bilo je to prilično komplicirano i vezano uz mnoštvo problema i pitanja.

Kako putovati? Automobilom? Predaleko i prenaporno za samo jednu vozačicu! Avionom? Ide petkom iz Osijeka, vraća se petkom u Osijek. Previše dana! Vlakom, uz nekoliko presjedanja? Komplicirano! Autobusom? Možda! Voze svaki čas, ali iz Zagreba. Treba stići od Požege do Zagreba, ‘pohvatati ‘ linije koje me mogu pravovremeno dovesti do željenog cilja.

Razlog?! Predstavljanje zbirke poezije  za djecu Bubamara I. Promocija se treba održati  u samostanskim prostorijama splitskih dominikanaca u 18.00 sati. Do tada moram i ja stići. Dubravka ni ne sluti  da ću doći.  Nekoliko puta pitala me:

„Marija, hoćeš li doći? Ako ne možeš u Split, dođi u Podgoru!“

 Uvijek sam odgovarala: „Ne znam! Vidjet ću!“

Putovanje sam započela u ranim jutarnjim satima. Trebala sam stići na bus koji iz Požege kreće prema Zagrebu u 5 i 50. U Zagrebu sjedam u drugi autobus prema  Splitu  s polaskom u  9 i 30. Trebala bih stići oko 14 i 30.

Sve teče bez problema. Pred nama autocesta. Kiša mjestimice rosi, onda se pojavi sunce i tako naizmjence. Zaustavljamo se u Lici. Vozači se moraju okrijepiti, putnici protegnuti noge. Gledam. Vrhovi ličkih planina još su pokriveni snijegom.  Okom fotoaparata ovjekovječila sam jedan detalj.

Pred samim Splitom pomislim  da bi bilo dobro da se ipak javim Dubravkinom sinu Ratku. I, doista! Okrenem broj njegovog mobitela i Ratko se javi. Rekoh mu da sam pred Splitom, ali ga molim da  ne kaže majci jer je želim iznenaditi. On je to i obećao.

Budući da mu je radno mjesto blizu autobusnog kolodvora, dočekao me pred autobusom. Odmah smo se prepoznali iako se nikada uživo nismo vidjeli. Pokazao mi je ured u kojemu radi, preuzeo moje stvari i kolače iz Slavonije. Odmah je rekao  da moram kod njih prespavati  i da su njegove ženske (supruga i pet kćeri)  već namjestile krevet za mene.

Na ovo nisam računala jer sam mislila ponoćnim autobusom vratiti se u Zagreb. Ali, Dubravkin sin to nije dozvolio. Oslobođena svih nepotrebnih stvari, s torbicom u rukama, krenula sam u obilazak najužeg dijela grada. Opet me je ponovno oduševio prostor  unutar i izvan Dioklecijanove palače s katedralom, kao  i njegove zidine. Bilo je dosta turista, a aparatom sam ulovila i komadić neba koje se natkrililo iznad  palače.

Približavalo se vrijeme susreta s Ratkom, Dubravkom i ostalim članovima obitelji Borić. Na suvozačevom mjestu sjedila je Dubravka. Odmah sam je uočila jer je odisala elegancijom, zračila  i isijavala nekim čudesno lijepim sjajem.

Ratko joj reče: „Mama, iziđi i pozdravi ovu  ženu! Mama, iziđi i pozdravi ovu ženu!“  I tako nekoliko puta. A Dubravka mrtva – hladna.

Onda i unuke povikaše: „Baba, daj iziđi i  pogledaj ovu ženu!“

Nakon nekoliko ponovljenih ‘naredbi’,  konačno je izišla iz auta. U prvi mah uopće me nije registrirala, a onda! Ne može se opisati njena reakcija. Od čuđenja, iznenađenja, uzbuđenja, oduševljenja… do zagrljaja i poljubaca.

 Bilo je upravo onako kako je Sonja poručila: „Pozdravi, čestitaj, zagrli, poljubi!“

Krenuli smo prema samostanu natovareni svim i svačim. Polako su počeli pristizati gosti i uzvanici. Ja sam se pridružila Dubravkinim sestrama  i pozabavila se kolačima.

Dubravka je u međuvremenu dala nekoliko intervjua za novine, radio, televiziju, a onda su stigli svi koji su trebali predstaviti knjigu. Sve stolice bile su popunjene, svi su očekivali taj  uistinu svečani trenutak. Ljepoti događaja pridonijele su i Dubravkine unuke koje su recitirale  Dubravkine stihove (Kate, 4 i pol godine), svirale flautu (Dora i Lucija), pjevale   uglazbljenu  Dubravkinu pjesmu (Mare, Petra i  Lucija). Neke od pjesama krasnoslovile su i tri učenice iz Pučišća s otoka Brača. Jedino  unuka Donata nije bila jer je na studiju u Zagrebu.

Promocija knjige je počela…    (nastavak priče u idućim danima)