Zašto i pošteni ljudi postanu nepošteni političari?
piše: Žarko Delač
Zasigurno poznajete određene ljude u svojoj blizini koji su postali političari. Bilo da su vam prijatelji, znanci ili susjedi o njima ste imali redovito bolje mišljenje prije nego su se počeli baviti politikom. Stoga ne čude izreke poput: “Daj čovjeku vlast i vidjet ćeš kakav je” ili “Fotelja čovjeka mijenja“.
Naravno, kako je bilo i drugačijih primjera na hrvatskoj političkoj sceni poput saborskih zastupnika: Lackovića, Škore, Krpine ili Petir. No, uz ove iznimke koje potvrđuju pravilo, uglavnom se radi o klasičnim primjerima političkog uhljebljivanja, plivanja na valovima unutarstranačkih šalabahter izbora i neizostavnim podmetanjima, intrigama, tračevima i medijskim linčevima.
Posljedica je toga i teško razlučivanje istine od laži, dobra od zla ili sposobnih od nesposobnih političkih aktera. Glavnu ulogu preuzima polimar (politički marketing) koji nam nudi uljepšanu ambalažu, a o sadržaju se niti ne govori. Nije stoga čudno kako je još davnih godina Supilo često izjavljivao kako političari trebaju imati dobar želudac, debelu kožu ali čist obraz!
Uglavnom, u Hrvatskoj se uvriježila praksa da u politici ne pobjeđuju najbolji i najspremniji pojedinci već najsnalažljiviji i dovitljiviji. Zbog toga će Janica Kostelić kao nova zvijezda na hrvatskoj političkoj sceni zasigurno imati problema. Naučena na rad, rezultate rada i viteška nadmetanja ubrzo će se razočarati.
Naime politika nije sport u kojem se može izmjeriti tko je bolji već sociomarketinška disciplina s manje više nepoznatim pravilima i teško mjerljivim rezultatima. I upravo stoga je politika odlična baza za raznorazne osobenjake, čudake i netipične predstavnike ljudske vrste.
No, dobro umrežene u različite interesne skupine koje ne dopuštaju drugačija mišljena već samo poslušnost i izvršavanje naloga. Tako „demokratski“ izabrani političari ulaze u žrvanj iz kojeg teško mogu izaći i kad bi htjeli. Jer, ako nisi s njima, automatski si protiv njih i slijedi kazna.
Na taj način, političari postaju ovisnici te nečiji eksponenti i produžena ruka koja nam kroji sudbinu i određuje životna pravila koja uglavnom ne ovise o našim željama i potrebama. I time se dodatno gubi odnos i veza između biračke baze i naših predstavnika u vlasti. Da o provedbi predizbornih obećanja i programa i ne govorimo.
Svjesni toga, često znamo prigovarati i nemoćno slijegati ramenima. Umjesto da se politički angažiramo i promijenimo takvo stanje, umjesto da se opravdavamo kako nemamo vremena ili nas politika ne zanima ili…
Na taj način dajemo drugima prilika da s nama upravljaju, donose njima odgovarajuće zakone, troše nesuvislo naš novac i bahato obnašaju svoje političke dužnosti.
Pokušaji sa osnivanjem političkih akademija i zaklada samo su zamagljivanje javnosti i opravdanje kako se radi na izobrazbi političara. Jer i nadalje se stranačke liste slažu prema osobnim kriterijima vođa, preferencijama interesnih grupa, sponzora i donatora i naravno kumskim i sličnim vezama.
Stoga nije čudno da na hrvatskoj političkoj sceni imamo šarlatane i nesposobnjakoviće, kazneno osuđivane i korumpirane tzv. predstavnike naroda. Za razliku od europarlamentarnih izbora gdje se takvi kvazipolitičari ipak ne usude kandidirati, a dodatno ih preferencijalnim glasovima eliminiraju birači.
Stoga, želimo li odbaciti krilaticu kako je politika umijeće mogućeg, a sa ciljem da nam država bolje funkcionira u svim segmentima društva, potrebna je hitna i najvažnija reforma, a to je reforma izbornog sustava.
Iz toga će proizaći i sve ostale reforme i društvene promjene koje će provesti sposobni i pravi ljudi na pravim mjestima.
I naravno, tada će (op u. pod)naslov ovog teksta izgubiti svaki smisao.