piše: Viktorija Majačić
Imala sam devetnaest godina kad sam se, umjesto na fakultet, kao većina mojih školskih prijatelja, upisala na brzi tečaj životne škole. Na nadmorskoj visini od 838 m, u malom austrijskom skijaškom mjestu Wagrain, čekale su me lekcije koje sam morala naučiti.
Prvi radni dan neću nikada zaboraviti. Bila je subota. Dan kada jedni gosti odlaze iz hotela, a drugi dolaze. Tada se generalno čiste sobe i pripremaju za nove turiste i njihovu djecu, željnu zimskih radosti, ali za mene, novopečenu gastarbajtericu, to je bilo vatreno krštenje. Prljava posteljina morala se zamijeniti. Koševe za smeće trebalo je isprazniti, tepihe usisati, a kupatila i toalete izribati. Sve sobe su oko 13h blistale i bilo je vrijeme ručka.
Pobjedonosno sam uživala u svakom zalogaju. Bečka šnicla s umakom od brusnica bila je ukusna, ali kad mi je šefica rekla da se poslijepodne vratim natrag, umalo sam pala u nesvijest. „Wie, bitte?“, zbunjeno sam izgovorila, a ona mi je objasnila da sam potrebna u kuhinji, te da je moje radno vrijeme do kraja zimske sezone dvokratno. Prijepodne čišćenje lokala i hotelskih prostorija, a poslijepodne i navečer, kuhinjska služba.
Poslije tog razgovora, išla sam natrag, vijugavom stazom pokraj zamrznutog potoka, u svoju malu podstanarsku sobu u stanju agonije. Razmišljala sam hoću li to uopće moći preživjeti. I kako? Došla sam ovamo svojom voljom, nitko me nije na to natjerao, uvjeravala sam samu sebe. Željela sam pomoći stanju obiteljskog budžeta, a i dojadilo mi je od roditelja tražiti novac za svoje male luksuze poput večernjih izlazaka ili nove odjeće. Dakle, povratka nije bilo, valjalo je skupiti hrabrost koja se prosula po snježnoj stazi i odraditi zadaću koja se nalazila preda mnom.
Nacrtala sam se petnaestak minuta prije 17h na adresi Museumsgasse 1, u kuhinji restorana „Alte Schmiede“, odlučna i spremna za akciju, ali ta moja naivna spremnost brzo se urušila poput lavine. Iako sam uspješno odradila posao sobarice, za kuhinjski kaos nisam bila spremna. Ubrzo sam bila zatrpana gomilom prljavog suđa koje je trebalo isprati, oprati, pobrisati i vratiti na mjesto. Nikad prije nisam vidjela toliko prljavih tanjura kao te večeri u prosincu.
Za sve one koji nisu nikad kročili iza kulise obroka koji je netko drugi pripremio za vas, to izgleda otprilike ovako… dok ugodno čavrljate sa svojim bližnjima i pregledavate jelovnik, u kuhinji netko već glanca tanjur s kojeg ćete jesti. Svaki kuhinjski aparat očekuje vašu narudžbu, a onda odjednom sve poleti. Sve se rasplamsa u brzi ples od kojeg mi se tada zavrtilo u glavi, ali kasnije, nakon bezbrojnih ponavljanja sličnih radnji, naučila sam plesati. I na neki čudan način zavoljela taj kaos. Organizirani kaos, jer iza ugodne atmosfere u kojoj ljudi veselo objeduju krije se pravo kuhinjsko ludilo. Lonci, tanjuri, zvuk nape, vrućina štednjaka i neprekidno zujanje ogromne industrijske perilice za suđe samo su dio priče.
Moglo bi se reći da je u kuhinji užurbano kao u mravinjaku. Nema stajanja, sve dok posljednji gost ne pojede svoj obrok, a mali mrav ne vrati kuhinju u prvobitno stanje čistoće i urednosti kakva je bila na početku večeri.
Moj prvi radni dan u Alpama završio je negdje oko jedanaest navečer, kad sam se iscrpljeno srušila u krevet. Bila sam umorna i usamljena, a sutra me je čekao novi radni dan. Bez prijatelja i obitelji, bez zabave… samo rad i miris ulja za prženje upetljan u svaku vlas moje plave kose. Bila sam ispunjena samosažaljevanjem i poput kakvog robijaša križala sam dane na kalendaru, te odbrojavala sate do povratka kući.
Jedino vrijeme koje sam mogla iskoristiti samo za sebe bila je kratka poslijepodnevna pauza ili popularno zvana „Zimmerstunde“. To je bilo vrijeme kad sam mogla čitati i pisati, otići na telefonsku govornicu ili poslati pismo roditeljima i prijateljima. Tada su novosti putovale sporije, jer nije bilo mobitela i društvenih mreža, ali čežnja je bila jednako glasna. Njenu pjesmu sam umirivala šetnjom tim divnim snježnim krajolikom, a zaista je bio kao sa razglednice i koliko god sam bila umorna ili sjetna, priroda je uvijek divno blistala.
U tim šetnjama sam shvatila da ne smijem ostati uplašeni stranac u nepoznatoj sredini, izgubljena mlada djevojka daleko od bližnjih i neprestano sam radila, kako u restoranu, tako i na sebi. Prije spavanja učila sam lekcije iz njemačkog i svaki sam slobodan trenutak koristila za usavršavanje svog govora. Nisam si mogla dopustiti da ostanem nevidljiva. Bilo mi je dovoljno to što mi je srce slomljeno. Željela sam učiniti najbolje što sam mogla od onoga što sam imala. Prihvaćala sam svoje greške, jednako kao i uspjehe. Sjetu sam pretvorila u marljivost, a tugu u ljubaznost. Na ulici sam pozdravljala prolaznike, gosti su me voljeli i od milja me zvali „liebe Vicky“, šefu i šefici sam bila poput kćerke i s vremenom sam, obavljajući poslove čistačice, sobarice, konobarice i pomoćnog kuhara, postala važna karika u tom zimskom lancu. Put do toga bio je pun trnja. U početku me nisu poštovali, za sve što nije valjalo bila sam glavni krivac i stalno sam ih morala ispravljati da nisam iz Jugoslavije, već iz Hrvatske.
Sjećam se, jednom sam, otvorena srca i odlučne volje, uzela u ruke zemljopisni atlas i pod pauzom otišla k šefu objasniti mu gdje je moj dom. Sa zanimanjem je slušao moje izlaganje o ratu, o blizini vukovarske tragedije, o mom naselju… i od tada se polako počeo izgrađivati most razumijevanja između nas. Na moju sreću, šef, iako je bio strog i mrkog pogleda, zapravo je bio ljubitelj mačaka poput mene, umjetnička duša i amaterski glumac. Posuđivao mi je knjige iz svoje kućne biblioteke, govorio mi o probama za predstavu koju vježbaju, te o važnim ljudima i događajima iz povijesti grada. Zapamtila sam da je Joseph Mohr tamo pokopan. Tekstopisac omiljene katoličke pjesme „Stille Nacht, heilige Nacht“. Svi poznajemo i volimo tu božićnu melodiju, a ja se uz nju uvijek sjetim stare kovačnice i svega što sam tamo naučila. Ono najvažnije mogu sažeti u jednostavno i univerzalno pravilo – budi iskren i marljiv, jer rad je ljubav koja je vidljiva.