tekst: Sonja Breljak
foto: arhiva Hrvatskog glasa Berlin …foto album
Berlin-Zagreb-Slavonski Brod/ Proletjelo sve dok si pljesnuo dlanom o dlan! Baš takav imam osjećaj nakon izbivanja od šest dana. Putovala sam u Domovinu a vratila se doma.
Krenuh protekloga tjedna, bijaše upravo petak 13. no, to ne dovede u pitanje osjećaj radosti radi ovog putovanja.
Pravac i cilj: Zagreb pa potom Slavonski Brod. A razlog? Nagrada Grada koju imaju primiti berlinski “Brođani”. A opet, i ciljeva i razloga je još i više. Puno više.
Dakle, zaputih se tog petka, 13.svibnja, ranom zorom, točnije prvim jutarnjim autobusom koji vozi u pravcu Rathaus Steglitz pa dalje Tegel gdje je jedna od dvije berlinske zračne luke. Prvi je to moj slobodan dan nakon duže vremena, pa uz praznični ponedjeljak (Duhovi) i još dva slobodna dana (prekovremeni sati) prikupih šest dana potrebnih da propratim neke događaje u Zagrebu i Brodu.
Istina, propustit ću i u Berlinu puno. Primjerice, proslavu Majčinog dana u organizaciji HKM Berlin, pa Karneval kultura, potom hodočašće u Hildesaheim gdje pjeva moj crkveni zbor i na koncu i tradicionalni malonogometni turnir SD Croatije Berlin. Ipak, važnost događaja koje slijedim, povedoše me na put.
Umorna sam i ponešto neispavana pa i ne primjetih dužinu leta do Zagreba. Čini mi se, kako smo nakon onog: “Dobrodošli na let za Zagreb”, već i sletjeli. I evo me u šetnji do stana u Velikoj Gorici. Naravno, popih kavu sa susjedom, velikogoričkom pjesnikinjom, Sonjom Smolec a onda se zaputih ka Zagrebu. S razlogom. Najprije: susret koji mi je razgalio srce -draga prijateljica, pa i suradnica, Lada Franić Glamuzina, profesorica hrvatskog jezika na jednoj zagrebačkoj školi. Dokaz je to kako, susret i poznanstvo iz virtualanog svijeta, vrlo kvalitetno i srdačno može načiniti korak i ostaviti duboka traga u realnosti. Predivan susret.
Planirah istu večer još jedan susret. Neobičan. Naime, naših dvoje suradnika: Stipo Lučić i Dragica Šimić upravo imaju večer poezije u Preradovićevoj ulici. Pokušaj, stići na vrijeme, umalo da neslavno završi. S vremenom sam knap pa na Glavnom kolodvoru potražih taxi. Ma, nećete vjerovati! Jedva i pronađoh. A, nije da ih nema. Stoje uredno poredani. –To mi je preblizu, idite tramvajem! To izgovori taksista te nastavi razgovor s kolegama. Koja profesionalnost! Treba li reći kako nakon osvrtanja lijevo-desno, pronađoh ipak drugi taksi kojemu ne bijaše problem (Ja sve vozim, veli taksista) prevesti me do Preradovićeve i zaraditi 50 kuna. Još nisam u Berlinu doživjela da taksista odbije vožnju, pa ni onu od pet eura. Jer, i od tih eura, on živi.
Ipak, dokopah se Preradovićeve. I bilo mi važno stići na vrijeme. Naime, Dragica i Stipo, naši suradnici, nisu znali da dolazim na ovu večer. Malo je reći da bijahu iznenađeni. Večer ugodna, njihovi glasovi meki i topli, publike dovoljno za lijep ugođaj, glazba, dobar voditeljski dvojac …Sretoh na ovoj večeri i Jadranku Gradac iz ogranka Matice Hrvatske za Ruhrsko područje u čijoj organizaciji s knjigom Emila Cipara “Ono malo duše” gostujem u Essenu s početka idućeg mjeseca. Upoznah i dr Dragu Štambuka, liječnika, dipomatu, pjesnika …večer ispunjena novim poznanstvima, tko zna kud će sve povesti, odvesti, koga dovesti.
Subota, 14. svibnja, rano izjutra hvatam autobus za Slavonski Brod. Ljubaznošću vozača, u punom autobusu, dobijem mjesto sasvim naprijed pa mi je moguće putem i raditi. Naime, još istu večer imam predstavljaanje i čitanje iz Emilove knjige u organizaciji Kulturnog kruga iz Slavonskog Broda. Do mene sjela časna sestra koja priprema predavanje o Gospinoj čudotvornoj medaljici što ga ima održati u Osijeku pa nam put objema protječe radno i uz razgovor.
U Slavonskom Brodu sam oko podne. I naravno, na kolodvoru me čeka, a tko drugi nego, Elizabeta Kopić, Brođanka, dopredsjednica Brođana i moja draga prijateljica. Vjerujte, kad se sljedeće jutro probudih, te čujem zvuke, šum vode, koji dolazi iz kuhinje, na trenutak, onako još zatvorenih očiju, obuze me osjećaj, kao da to mati moja(pokojna) posluje po kuhinji a ja sam nakon puta, dolaska sa studija, stigla doma i probudila se u krevetu iz djetinjstva. Toliko o Lizinoj gostoljubivosti jer sve što kažem, bilo bi premalo. Usporedba s majkom, najbolji je opis.
Tamo predvečer istoga dana zaputismo smo se ka Domu za stare i nemoćne, jednom po vanjštini i unutarnjem uređenju, pravom hotelskom zdanju. Naša domaćica je Ružica Todorović i pjesnici iz udruge Kulturni krug Slavonski Brod. Valja reći kako je ova večer dovela par poznatih lica: Željko Klindžić, nekadašnji urednik sbonline koji je svojevremeno sudjelovao i u postavljanju na noge našeg Glasa, pa Željko Cerić, dragi kolega koji se na ovaj susret zaputio iz Sarajeva, dragi Mato Damjanović iz Strizivojne kojemu su se Emilove priče baš jako svidjele i za doći je ostavio sve gospodarske radove …
Bilo je to vrlo ugodno druženje. Pročitah dijelove priča Moja Story, Sirotinjo i popu si teška, Metoda kiselog kupusa. Elizabeta Kopić je upoznala prisutne s radom Zavičajnog kluba Brođani Berlin, poslušasmo i radove brodskih pjesnika, razmijenismo književne darove, progovorismo koju o razlozima dolaska za Glas Slavonije …Ukratko, provedosmo ugodnu večer u ugodnom društvu.
Nedjeljni dan, 15. svibnja provedosmo na groblju, u crkvi, među prijateljima. Kao da sam u rodnom gradu, tako mu osjećam pripadnost, bliskost ljudi. Zaputismo se izjutra najprije prema slavonskobrodskom gradskom groblju. Tamo počivaju Lizini roditelji. Onda se zaputismo do crkve u Podvinju. Eh, da to zna dragi, pokojni prijatelj Željko Mužević! Tu je stanovao u brdu ponad Podvinja. Ovdje je Župa sv. Antuna Padovanskog i upravo smo prisustvovali svečanom misnom slavlju. Naime, ova župa je misijska i obilježava obljetnicu Družbe Duha Svetoga koja je u svijetu od 1703. a u Hrvatskoj od 1981. Nakon mise je mali domjenak u župnom dvoru pa imadosmo prigodu upoznati misionare, simpatičnog župnika Josaphata Mosha iz Tanzanije (izvrsno govori hrvatski!) i dvojicu mu subraće iz Poljske. Neobično a zanimljivo.
Nakon mise u Podvinju, pridružio nam se mladi urednik Glasa, Antonio Gavan. Obišli smo zajedno groblje u Bartolovcima. Iza kapele u kojoj je nekada i Emil kao dječak ministrirao kod svetih misa, posjetismo grob gdje počiva, u zagrljaju roditelja. Upalismo svijeće, ostavismo drage tragove dolaska. Spomenusmo se.
Dan smo nastavili zajedničkim objedom u Brodskom Stupniku. Tu nas je dočekala naša suradnica u rubrici Crtice iz života, Slavica Jurčić i njen suprug Ivo, sinovi Domagoj i Mislav. Na ovo druženje pristigle i naša lektorica, Marija Kukić iz Kutjeva i njena kćerka a naša draga suradnica Martina Budimir, profesorica njemačkog jezika u požeškoj Ekonomskoj školi.
Posjetih potom Klaru Božić, dragu prijateljicu koja je nekada davno, prije 20 godina, u vrijeme naših, nesretnih njemačkih početaka, živjela u Berlinu. Danas ima lijep dom u Slavonskom Brodu, dvije kćerke i psa, ali suprug ne nalazi dovoljno posla u Hrvatskoj pa je ponovo na radu u Berlinu. Eto ti, raznih puteva i sudbina. Susret bio kratak ali ponovit ćemo.
Dan završio razgovorom dugim i ugodnim s Emilovom nećakinjom Zvonkom. Što reći? Sjećanje na one koji su nam dragi, lijepo je i toplo, dijeliti s onima koji isto osjećaju.
Ponedjeljak, 16. svibanj. Kiša je riješila stati, vrijeme nas želi obradovati. Evo nas u prohladnom ali sunčanom danu. Kod Lize dočekujemo goste. Okupljaju se članovi, bivši članovi ili prijatelji i poštovatelji Zavičajnog kluba Brođani. I svi zajedno idemo ka mjestu događaja-dodjeli godišnjih nagrada u povodu dana Grada – Glazbenoj školi u Tvrđavi Brod.
Blagdan je svetog Ivana Nepomuka, zaštitnika grada Slavonskog Broda. Dvorana je puna. Program vrlo svečan. Dodjeljuju se nagrade: Počasni građanin, Nagrada za životno djelo, Grb Berislavića i Grb Grada. Za ovu potonju, Grb Grada Slavonskog Broda, upravo je uredništvo Hrvatskog glasa Berlin i predložilo Zavičajni klub “Brođani” iz Berlina, držeći da to činimo s punim pravom i autentično jer do u detalje i cjelovito poznajemo rad ovog “malog udruženja velikog srca”. U dvorani je dosta i poznatih lica, kolega novinara koje upoznah i za promocije knjige “Ono malo duše” s kraja prošle godine.
Moram reći, onaj trenutak kad su kao dobitnici godišnje nagrade, upravo riječima i slikom iz našeg prijedloga, opisivani i prozvani berlinski “Brođani”, tuklo mi je srce kao ludo i skoro mi suze izmamio Lizin izlazak na pozornicu. Baš, dragi Brođani iz Berlina, možete biti ponosni na ovaj čin, na vaših 25 godina djelovanja i sve što ste učinili. Konačno, jednom, ili barem rijetko kad, da je nagrađena i čista dobrota. I Gradu koji je to (nakon 25 godina ali konačno i ipak!) učinio, bit će i neka je na ponos.
U priznanju koje su potpisali predsjednik Gradskog vijeća dr Roberto Lujić i gradonačenik Mirko Duspara stoji: “Iskazujući poštovanje i zahvalnost svojih gađana Gradsko vijće Grada Slavonskog Broda dodjeljuje priznanje i nagradu GRB GRADA SLAVONSKOG BRODA, Zavičajnom klubu Brođani u Berlinu, humanitarnom udruženju, u prigodi obilježavanja 25 godina nesebičnog humanitarnog rada, dobročinstva, trajnog prijateljstva te svesrdne pomoći na dobrobit građaana i voljenoga grada Slavonskog Broda.”
U dvorani su u trenutku dodjele nagrade, pored Elizabete Kopić i moje malenkosti, bili i (članovi, bivši članovi i prijatelji): Katica Rosenberg, Marica i Pero Kolobarić, Katica i Jozo Jukičić, Katica i Adam Šokčević, Željko Cerić, Marija i Alfred Matijaševic, Dragan Kopić, Mara i Marko Grgić.
Teta Liza je, poslije primanja priznanja, a nakon što se posjelo u restoranu hotela Savus, i malo pojelo u njenom domu, priredila malu zakusku u dvorani u Podvinju. Pristiglo je još i par suradnika Hrvatskog glasa Berlin (Antonio Gavran, Ivica Vlašić, Stjepan Poljaković, Marija Kukić i Slavica Jurčić sa suprugom Ivom.). Zasvirala je izvrsno i Stipina “Glorija”, harmonika zlata vrijedna, zapjevalo se i poigralo. Imalo se i radi čega. I sve telefonski prepričalo, iz zdravstvenih razloga spriječenog doći, predsjedniku “Brođana”, Ivanu Bitunjcu u Berlin. Obilježit će to i proslaviti Klub i u Berlinu, slavljenička godina još je pred njima. A teta Liza priznanje i nagradu nosi u Berlin upravo danas kad čitate ove redove.
Kako sve ima i svoj kraj, tako bijaše i s mojim putovanjem. Još par susreta od kojih izdvajam onaj ugodni u slavonskobrodskoj Gradskoj knjižnici s Darijom (Matajić-Agičić) i Zvjezdanom (Saje) potom kratki s Veljkom Lukićem, politologom i urednikom portala SBperiskop, te duži sa Stipom (Lučićem i Dragicom (Šimić) u Velikj Gorici ….i, vrijeme je od povratka.
Avion za Berlin kasni, kao nikada do sada, dva i pol sata. Prilično vremena koje provedoh radno a i prepoznah i susretoh i dosta poznatih lica. I konačno, u poslijepodne prošle srijede, eto me na povratku iz Domovine-doma.
Prelijepo je bilo. Putovanje s ciljem, poslovano ali i ispunjeno susretima, ljudima, poznanstvima. Mogla bih vam još tri dana pričati…
A sustigosmo i događaje na koje radi putovanja, ne stigoh. Tako, s proslave Majčinog dana u Berlinu slikala i opisala Sanja Husajina. Iz Hildesheima, Sanja poslala fotke a fra Frano Čugura vrlo detaljno izvijestio kako je bilo, o čemu propovijedalo (bolje nego li da sam to ja učinila!) Dok je, s nogometnog turnira informaciju poslao Josip Begić, predsjednik SD Croatije. Ide to nama. A, hvala vama!
Hvala, dragoj Lizi na gostoprimstvu. Hvala i Brođanima, Kulturnom krugu, našim suradnicima, uredniku i svim dragim prijateljima, ma gdje bili (čuješ, Emile?!) …
Opet ćemo!