Sven Adam Ewin
Ja šetam gradom. Svi u me bulje bijelo,
Jer hodam bočno.
Glava mi stoji u odnosu na tijelo
U vinkl točno.
Bog mi je svjedok: nikad prije ovako
Ja nisam šet’o.
Znaš li, ljubavi, da opičen sam tako
Otkad te sretoh.
Prošla si mimo: lijepa, lascivna, prosta,
Okrenuh glavu!
Atlas u vratu baš tada škljocnu… Ostah,
U tome stavu!
Dripci ne mare za moju tužnu priču,
Njima je kesno.
Kad prođem kraj njih, iz haustora viču:
– Pozdrav na… desno!
Dok šetam gradom dogodi mi se kadšto,
Da sretnem znance.
Bog, stari! Gdje si? Kako si? Čuj… a zašto
Hodaš postrance?
Kako se riješit’ (sad mi na pamet pada),
Te vratne mane!
A da prođeš onako grešna, al’ sada,
Sa lijeve strane?!