Mirko Popović
Ti još nisi ispjevao zvukove
Svojih gorskih frula
Ni gordost šumora potoka planinskih
Još nisi odnjegovao ožiljke sudbine
I u neprohodima dozvao suhe čokote
I klepsidre koje su ih napustile
Možda se slažeš sa svojim Admiralom da je
Ovaj život samo jedna njegova
Probna varijanta
A ti ipak
Dugo u tišinama nedoumicā
Buljiš u krečnjak dok se
U stalagmite rastače
Možda osjećaš kako će stoljeća
Vratiti stotine toplih zima
Začaranih dugim urama
I oronulo sunce probuditi raskoš pjesničku
Posrebrenu zimnim krajolikom
I snom glinē bez kretnje i kako će
Se damar tvoje ruke razigrati
U svim osmrtnicama mrtvih dječjih soba
Puhni u tu prašinu, u nerazmrsivost iluzije
Neka ružin prah pocrveni
Na noćnom ormariću i bezglasno potone
U tvoju žudnju
Ako posrne pa mine kao varka
Ne drhti, zapjevaj
To se misli ponovno njišu
To se na zidu obzora opet
Ocrtava klijanje novih puteva
Vječni zov naših traganja