piše: Sandra Marelja Muić
Kao proljetni pljuskovi ovog suludog čudnog proljeća, takva je i situacija u našem Hrvatistanu. Stalno moraš držati kišobran spreman da se obraniš od naglog pljuska afera, prozivki, ostavki, protesta. Rekao bih neki neupućeni promatrač da su nam demokratski procesi na vrhuncu razvoja.
Maršira se za ideje, daju se ostavke ministru pod nos, političari galame jedni na druge… Oni koji nisu nepristrani, nego životare zajedno s njima svima, potvrdili bi pak da sigurno i bez opasnosti od rizika tonemo, i to u srednji vijek, dok posada traži ima li gdje još boca vina umjesto da osigura pojas za spašavanje putnicima.
Najčudnije stvari se dešavaju pod nebom Lijepe naše i baš te najčudnije dobivaju najviše medijskog prostora, iz dana u dan. Najveća stranka iz o- tako –Domoljubne- koalicije -bez -vizije nas odavno nije počastila nekom novom afericom, a mislim najviše iz razloga što su se svi uvukli u svoj kornjačin oklop i sotto voce nastavljaju sa svojom rađom dok ne prođe ovo trusno razdoblje.
Zato je u tijeku i pretjerano fokusiranje na čelnika te najveće stranke, njegovu moguću ostavku i stvarne i nestvarne afere. Razvlačenje njegove obitelji, standardni postupci medijskog čerečenja.
Osim što je to idealan materijal za punjenje minutaže i tiraže, te čitanosti portala, fali tu prave žestine i prave usmjerenosti na cijeli slučaj, kako bi nam bilo i jasno o čemu je u stvari riječ. Da ne kažem, da fali osnovne političke kulture svima onima koji se nađu u nekom kontroverznom sosu kod nas pa nisu u stanju ispričati se i zahvaliti na povjerenju birača te tiho zatvoriti vrata za sobom.
Ali ne, politika je kod nas i žena, i majka i kraljica, a javni prostor je osobna veranda političara na kojoj raskopčane košulje i s papučama ispod stola piju jutarnju kavu. Takvi su i svi normativi postavljeni za naciju, svi se moramo negdje svrstati.
Kod svake nove dogodovštine moramo se deklarirati u nekom smjeru. Jesmo li za Markićku ili protiv, jesmo li lijevi ili desni, jesmo li vjernici ili nevjernici i nadasve, jesmo li politični općenito.
Nejasno je samo, tko je nametnuo te normative i zašto moramo negdje pripadati a ne samo svom životu i svojoj savjesti i zašto nam je prostor zagušen raznim ideolozima i mediokritetima koji i inače nisku razinu vrijednosti svode na još niže grane. Znanje i izvrnost prestaju biti ikakvom valutom u Hrvata, osim u onih koji se zapute negdje drugamo.
Tako se ministrica rada i socijalne skrbi nedavno ispričava što je donešena odluka o ukidanju naknada djeci s down sindromom, da je to greška koja ima svoje temelje u prošloj vladi i da će se ispraviti.
Zanemarivo što je odluka i mjera došla iz ministarstva kojemu je ona na čelu i čiji je potpis na svim krajnjim odlukama, pa nije donešena u čekaonici kolodvora.
Dokle god ne dođemo do takve odgovornosti i političke ispravnosti ponašanja, nećemo se pomaknuti s mjesta, tj. sa točke prema kojoj tako nesmiljeno tonemo.
Još gore je kada ostavke daju oni koji to ne trebaju, kao nedavna ostavka Odbora za kurikuralnu reformu i njegovog voditelja, koji sa svojim silnim radom i trudom nisu uspjeli doći ni koraka dalje. Žalosno da ijedna struka i stručni rad, pogotovo ovaj usmjeren na cijelu naciju, mora zapeti na političkim zakočicama.
Senzacionalna vijest, kao neka protuteža, eto će vlada plaćati vrtiće i dadilje ženama poduzetnicama kako bi im izišla u susret i potakla na poslovno osamostavljivanje. Napredno i za pohvalu. Istu mjeru neka provedu onda i kod onih žena koje rade za minimalac za blagajnom, a nemaju, recimo obrt za šišanje afganistanskih hrtova i drhte radi svake one požutjele lipe koja im prođe kroz ruke.
Ali da, od njih država neće moći namaknuti toliko poreza pa im ne vrijedi izlaziti u susret. Za njih se mogu pobrinuti ovi iz rada i socijalne skrbi, njima to dobro ide.