Nova knjiga Jagode Marinić „Made in Germany. Was ist deutsch in Deutschland?„
piše: Aleksandra Brnetić
foto: Mohammed Mattar i arhiva Jagode Marinić
Tu malu, laganu i bijelo ukoričenu knjižicu od nepunih 170 stranica i provokativnoga naslova preporučam svakome od nas koji živi u Njemačkoj, došao on ovamo prije pedesetak godina, ili rođenim ovdje pa njemačkim barata kao da mu je to materinski jezik, a materinskim, bio li to hrvatski, španjolski ili kurdski, rado natuca.
I nakon što pročita Made in Germany. Was ist deutsch in Deutschland? (Made in Germany. Što je u Njemačkoj njemačko?), nek ju svako toliko uzme u ruke i začita se u jednom od šest poglavlja. Ova mu najnovija knjiga Jagode Marinić može biti priručnim leksikonom koji nudi definicije i pruža razne formule za bolji i uspješniji migrantski život.
Jagoda Marinić rođena je u švapskom Weiblingenu, a roditelji su joj iz Crivaca u Dalmatinskoj Zagori, iz sela u općini Muć u kojoj nema kuće koja nije dala gastarbajtere. Sredinom sedamdesetih krenuli su trbuhom za kruhom u Njemačku i djeci su, dvojici sinova i jednoj kćeri, svojim vrijednim rukama stvorili bolje uvjete za život.
Jagoda Marinić danas je priznata vrsna njemačka književnica koja se u dobi od samo 23 godine pojavila na književnoj sceni s romanom Eigentlich ein Heiratsantrag (Zapravo, bračna ponuda). Ovaj prvijenac s 24 male priče o Hrvatskoj i Njemačkoj, što ga je objavila izdavačka kuća Suhrkamp, bio je veliki uspjeh. Za roman Die Namenlose (Bezimeni) Marinić je nominirana za nagradu Ingeborg Bachmann, a tjednik Der Spiegel proglasio ju je jednim od najboljih knjiga u 2007. godini. 2013. izlaze joj dvije knjige, turistički vodič Gebrauchsanweisung für Kroatien (Hrvatska – uputstva za upotrebu) i Restaurant Dalmatia.
O Miji, junakinji Restauranta Dalmatia, razmišljala sam idući nedavno na berlinsku promociju Made in Germany. Was ist deutsch in Deutschland?. Održala se u Galli Theater u okviru malog ali vrijednog književnog festivala READ!BERLIN kojem su težište knjige s novim idejama i novim mislima.
U knjizi Restaurant Dalmatia Marinić svoju protagonistkinju Miju, još mladu ali već i uspješnu ženu, vraća iz kanadskog Toronta u rodni Berlin, u restaurant tete Zore gdje joj je pomagala pri služenju gostiju i sitnim kuhinjskim poslovima. I upravo u tom restaurantu Mija kreće u potragu za sjećanjima i osobnim identitetom koji je oblikovan u obitelji ispunjenoj ljubavlju prema domovini u koju se svi namjeravaju vratiti jednoga dana, ali koji su puni i osjećaja zahvalnosti prema zemlji koja ih je primila i u kojoj mogu raditi. Pitala sam se da li ćemo i u Made Germany, bez obzira na to što se naslovom sugeriraju sociološke rasprave, susresti neku Miju, ili neki njen pandan.
Kazališna dvorana u Heckmann–Höfe, a uz Hackesche Höfe to je najpoznatije berlinsko dvorište, bila se ispunila do posljednjeg mjesta. Tko sve nije došao – i mlado i staro, i Nijemci i stranci. I mladi Sirijci, izbjeglice. Među njima i Mohammed Mattar koji iz ruku nije ispuštao fotoaparat.
Anna Mandelka, članica Organizacijskog odbora READ!BERLIN, ispričala mi je da Mohammed ide u isti razred s njenim sinom i da ona u toj školi izbjeglice podučava u njemačkom. Mohammedu je posudila fotoaparat jer joj je jednom ispričao da je nekad jako puno fotografirao. Pustila ga je da pravi fotke na školskim priredbama i dopustila mu je da snima i festivalske manifestacije. Stoga i Hrvatski glas Berlin objavljuje jednu Mohammedovu fotografiju.
Jagoda Marinić, s kojom je novinar Christian Stahl dobráno prevukao vrijeme koje im je stajalo na raspolaganju, čitanje je otvorila jednom finom samoironijom. Rekla je, a o tome piše i u knjizi, da nikada nije pomišljala da će jednoga dana napisati članak u kojem će pozitivno govoriti o Angeli Merkel. Jer da se u ovom današnjem vremenu čovjek više ne može pouzdati ni u samoga sebe, a kamoli kad (pro)govori o integraciji.
Tvrdi da se o integraciji više ne može diskutirati, a da se ponajprije ne razglaba o izbjegličkoj krizi. I dok mnogi drugi vrišteći zahtijevaju pseudorješenja, njemačka je kancelarka jedina – tako Marinić – koja mudro, pronicljivo i hrabro pita: „Koja je izbjeglička politika dostojna Europe?“, onako hrabro kao što je prije godinu dana najavila: „Mi to možemo!“.
Marinić ističe Merkeličinu hrabrost i upornost jer je s tim značajkama pokazala još jedno svojstvo koje je tako rijetko u političara – pouzdanje. Njemačku i njenu demokraciju smatra dovoljno jakom da živi pouzdanje koje se krije iza Merkeličinog „Mi to možemo!“ te nastavlja: „Pouzdanje nije znak naivnosti, a pogotovu njime nisu obdarene one umišljene veličine što vjeruju da mogu spasiti svijet. Pouzdanje se rađa iz povjerenja u vlastite mogućnosti i vlastite sposobnosti da se iz krize uvijek izlazi ojačan.“
Da me čitatelj ne bi krivo shvatio. Kad je riječ o Made in Germany, ne radi se ni o kakvom leksikonu, ma koliko god mi u toj knjizi pronašli i (nenamjernih) životnih uputa. Formalno gledano, Jagoda Marinić svom čitateljstvu podastire eseje, onu književnu vrstu koja je prema tematici bliska raspravi ili znanstvenom tekstu. No kako ih je špikovala sočnim migrantskim dogodovštinama, ponajprije iz vlastitog života, Made in Germany čita se kao roman. I nadodala bih, još jedan roman o prihvaćanju vlastite migrantske prošlosti.
Ova autorica već četiri godine vodi Interkulturalni centar u Heilderbergu i sama je politički vrlo aktivna i angažirana. Vodi razne političke konferencije, objavljuje eseje na temu integracije, poznaje i poštuje strahove većinskog stanovništva od novog i nepoznatog ali ne vidi ništa loše u kulturi dobrodošlice. Dapače.
No, pita se kako njemačka država koja se godinama borila protiv toga da postane useljeničkom zemljom gleda na pitanje integracije i što je s njemačkom integracijskom kulturom. U Njemačkoj danas živi 16 milijuna tzv. Novih Nijemaca, ali koja je razlika između njihove sudbine i sudbine ratnih izbjeglica i ekonomskih useljenika koji su došli u zadnje vrijeme? Da li Njemačka i danas pravi iste one greške koje je činila prije četrdeset, pedeset godina?
Marinić nemilosrdno propituje kulturu dobrodošlice prema izbjeglicama, ali istodobno slikovito i živopisno opisuje dosadašnje propuste koje su njemačka politika i njemačko društvo (po)činile prema gastarbajterima, auslenderima, geduldetima.
Iako govori o Nijemcima, u stvari priča o sebi, o svojim roditeljima, o nama, o našim osobnim nezadovoljstvima zbog raznoraznih prepreka i dvojbama koje nas često vode u ćorsokak.
Iz migracijske ropotarnice izvlači stara pitanja, ali ih postavlja na novi način: Što je danas u Njemačkoj – njemačko? Zašto je neko mišljenje, ili neko ponašanje, rasističko?
Zgraža se nad dvjema kovanicama, nad riječju Migrationshintergrund (migrantsko podrijetlo) i bildungsferner Haushalt (u doslovnom prijevodu: kućanstvo u kojem se živi daleko od naobrazbe) pa prepričava iz svog života: „Nijemce kao što sam ja, na javnim se manifestacijama predstavlja kao gastarbajtersko dijete.“ Zgraža se nad tom etiketom ne zato što bi se stidjela socijalnog podrijetla svojih hrvatskih roditelja, nego zato što ju smatra neprimjerenom te kaže: „To je isto kao kad bi se za bilo koju njemačku spisateljicu u javnosti reklo da je dijete stručnih, kvalificiranih radnika.“ Smatra da se s tim novovjekim pojmovima zapravo baca ljaga umjesto da se trijezno opiše činjenično stanje.
Autorica se ne pita što to je to Njemačku stvorilo takvom kakva jest. Zanima ju kako su u tom razvoju useljenici našli svoje mjesto, ili nisu, pa stoga to i analizira. Podsjeća na mnoge važne šanse koje su njemački političari propuštali desetljećima, pa onda shodno tome i njemački zakonodavac.
Ne zaboravlja ni naše, auslenderske propuste koje smo mogli lako izbjeći. Da smo samo znali kako. Veliku pozornost posvećuje komunalnom pravu glasa koje stranci nisu dobili pa je u razgovoru koji sam vodila nakon promocije, izjavila:
„Vjerujem da je činjenica što nije uvedeno komunalno pravo dovela do toga da su mnogi odustali od društvenopolitičkog djelovanja. Ponašaju se prema principu: Nas se ništa ne pita, pa onda ni mi ne moramo ništa napraviti. U međuvremenu su ukinuta mnoga vijeća stranaca. Manjine gotovo ne sudjeluju u političkom životu. Sad je to pitanje opet postalo aktualno. Izbjeglice dolaze i to znači da ti ljudi idućih 15 godina ne će moći birati. Budemo li imali tri milijuna izbjeglica, bit će to tri milijuna ljudi bez prava glasa, i to komunalnog. A komunalno pravo glasa prvi je korak ka demokratskoj participaciji. Njemačka je zemlja koja ima najrestriktivnije komunalno pravo glasa i stoga je u zemaljskim parlamentima i u Bundestagu tako malo političara stranoga podrijetla.“
Publika je uživala u informativnom ali istodobno i vrckastom Stahlovom razgovoru s Marinić koja nam je pokazala i svoje umijeće u čitanju. Pljeska nije nedostajalo, pa tako ni nakon ovog ulomka:
„Štošta se moglo dogoditi u posljednjih deset godina. Njemačka je bila počela razmišljati o migraciji i o tome kakvu ulogu ima migracija u društvu. Već je odavno trebalo povesti tu diskusiju, i taj je diskurs prezrelo voće. Ovdje je svoje obrazovanje stekao i drugi i treći naraštaj, a mnogi su od njih uzeli njemačko državljanstvo. Uprkos tome u posljednjih deset godina njemački integracijski diskurs o migrantskom miljeu porodio je samo pojam migrantsko podrijetlo i etablirao problem roditelja koji su daleko od obrazovanja i koji imaju djecu s migrantskim podrijetlom. Umjesto da se najednom čulo da je moja generacija stekla novu samosvijest jer smo zaorili: Mi!smo!ovdje!,opet su nam pomršeni računi. Ja to pišem u pasivnu jer su za nas drugi vodili čak i integracijski diskurs, najpopularniji su pri tom bili Nijemci s ne baš njemačkim prezimenima (Sarrazin, Buschkowsky).“
Iduća je dva tjedna Jagoda Marinić na turneji, prvo ide u Austriju pa se vraća u Njemačku.
U Beču je u idući ponedjeljak, 30. svibnja. Ima čitanje u Bezirksgericht Meidling, Schönbrunnerstr. 222-228, 1120 Wien s početkom u 18 sati.
Dva tjedna nakon toga, u utorak, 14. lipnja, nastupa u Ulmu, u 6. 2016., u Volkshochschule, Kornhausplatz 5, 89073 Ulm, s početkom u 20 sati.
Jagoda Marinić
Made in Germany
Was ist deutsch in Deutschland?
Hoffmann und Campe, Hamburg 2016.
ISBN 978-3-455-50402-6
174 str., tvrdi uvez
16 eura