piše: Marija Kukić
Približavao se njen rođendan i imendan. Dobra mi je prijateljica, bivša učiteljica, istinska intelektualka i divna osoba. Mučila su me pitanja što joj pokloniti. Željela sam da to bude nešto što će joj se svidjeti, što će joj ‘sjesti’ na srce i dušu, nešto što neće nikada zaboraviti.
„Što bi to moglo biti?“ pitala sam samu sebe. Znam da ona puno i rado čita. Znam da s knjigom ne mogu pogriješiti. Samo, što odabrati? Jer ona knjiga ima već napretek.
Sjetila sam se da je rođena Osječanka i da bi joj se zasigurno dopala Emilova knjiga „Ono malo duše.“ Razmislila, odlučila, poklonila.
I bio je to pun pogodak.
Prije nekoliko dana nazove me moja draga prijateljica i reče mi:
„Znaš, Marija! Knjiga me se jako, jako dojmila. Kada budeš imala vremena (a ja ga imam u izobilju), voljela bih se naći s tobom i malo više o knjizi popričati.“
Našle smo se ubrzo. Dočekala me s papirićem u ruci na kojemu je mnogo toga vlastitim rukopisom ispisala.
Počela je s pitanjima:
„Je li Čuko još živ? Kako su nastale Čukine priče? Tko je Dirk Guhl?“
Iako živi u Kutjevu, ne zna o kojoj se osobi radi. Moram reći da ne znam ni ja.
Pokušala sam joj dati odgovore na postavljena pitanja, a ona je potom nastavila:
„Znaš, Marija, jako mi je žao što nisam upoznala toga gospodina. (Emila) Rođena sam u Osijeku iste godine, istog mjeseca, samo deset dana poslije njega. Na samo Đurđevo pa mi je taj svetac i donio ime – Đurđica.
Knjiga je prekrasna. Prvo sam ‘gutala’ Osječki dnevnik. Oni nazivi Štrosika, Kopika, Rokus, Čingaš, Mačkamama… nazivi su dijelova i ulica Osijeka iz doba mojega djetinjstva, mladenaštva, djevojaštva, ali potječu još od ranijih vremena.“
Pročitala mi je ulomak iz pripovijesti ‘Gore i dolje po Osijeku’ kojega je opet napisala vlastitom rukom. (Koje li ljubavi!) Prisjeća se i sama crkve svetog Roka kojoj je kao župljanka nekada pripadala i koja je po njenom mišljenju simbol pobožnosti i vjere u Boga. Tu se u potpunosti slaže s Emilom. U konkadedrali se samo vjenčala i krstila svoju djecu. I nazočila prigodom nekih važnijih crkvenih događanja.
Emil piše: „Crkva svetog Roka ima puno više šarma i privlačnosti… Sigurno ću je češće posjetiti ovih dana, a konkatedralu ću prepustiti jednodnevnim turistima…“
Poznaje dobro i kuću sa spomen-pločom u kojoj je djetinjstvo proveo i prve stihove napisao veliki pjesnik Dobriša Cesarić. A i to je spomenuo Emil u svojoj pripovijesti.
„Ipak je crkva svetog Roka napravljena na najvećem brdu u Osijeku“, piše Emil.
„ I jest!“ kaže Đurđica. „Čitajući priču, kao u ogledalu vidim kako se u danima moga djetinjstva zimi spuštam saonicama od crkvice do Drave.“
Oduševila se, poklonila je knjizi cijelo svoje srce, svoju dušu i na rastanku još nekoliko puta ponovila: „Kako je samo za tako kratko vrijeme upoznao puls grada!!! Sada mi je još više žao što nisam upoznala toga gospodina!“
Đurđica će sa zadovoljstvom knjigu „Ono malo duše“ posuđivati svojim osječkim prijateljicama, bivšim i sadašnjim. Posebice će je radovati kada dođe do ruku onih s kojima je skupa ‘hodočastila’ u crkvu svetog Roka na ranojutarnje mise zornice, svibanjske i listopadske pobožnosti…
I znam da nije jedina koja tako razmišlja, govori, čini…
Eto, Emil je iza sebe ostavio svijetle tragove na prerano prekinutim stazama života!
Zaista knjiga je veliki prijatelj u svakoj prilici.
Pa tako i Emilova, koja će evo produbiti već
postojeće prijateljstvo……….