KURIKULARNA I KARIKATURALNI

Protiv čega prosvjedujemo u srijedu?

piše: Ivan Cingel

Kurikulum? Nemam pojma, nisam baš pratio, onako između ručka i telefona; ovlaš mi malo-pomalo počelo dopirati do ušiju da se za škole nešto kuha, kombinira, te da je jako važno i totalno super. Ajde.

Kažu, koji su pokušali, da se nije baš jednostavno dokopati merituma stvari i metoda provedbe, bilo da se namjeriš probijati kroz 800 stranica dokumenata, bilo da kreneš slušati buku u kanalu.

Od onoga što je doprlo do mene ima stvari koje su mi simpatične i stvari koje mi nisu toliko, s tim što ni jedno ni drugo ne mogu uzimati suviše zdravo za gotovo, pošto nemam još jedan životni vijek za utvrđivati koliko je točno točno.

Kao nešto za pohvalu zvuči, recimo, pristup ”odozdo”, s uključivanjem u izradu programa stotina prosvjetnih radnika koji će ga i provoditi u samim učionicama – kako zbog metodološke ispravnosti takvog pristupa, tako i zbog same pokrenute zdrave socijalne energije i muvinga.

Dobro zvuči i proklamacija o premještanju fokusa s autoritarne paradigme i štrebanja opskurnih informacija na kritičko razmišljanje, kreativnost, učenje kroz igru i suvremeni svijet. Malne montessori autodidaktika. Izvjesno je da se radi o pustoj tlapnji u smislu potpune provedbe u djelo, na razini čitavog sustava javnih škola, pošto ne nešto što se može papirom propisati i uvijek će didaktika naposljetku ovisiti o trudu i kalibru konkretnog profesora u konkretnom razredu (a i razreda samog). Ali bez ostatka podržavam stvaranje, koliko se može, barem programskih pretpostavki za pametniji proces znanja – da onima koji bi eventualno htjeli bude to lakše i omogućenije.

Ubola me, doduše, u oko divna ironija slike na kojoj Jokić obrazlaže potrebu za takvim premještanjem fokusa funkcionalnom nepismenošću djece koja izlaze iz škola kakve su danas, dok sam stoji pred slajdom što grmi protiv učenja, pazi sad, ”na pamet”.

Dobro, možemo ovo pripisati lapsusu ili, ako se hoće, mojoj grammar nazi kompulziji, te se zadržati samo na komičkom aspektu prizora. No, nađe se i supstancijalnijih prigovora.

Neki će reći da novi kurikulum naginje suviše sveobuhvatnom pravljenju od školskog sustava servisne funkcije tržišta rada, kao ”trening za biznis” i inkubator malih poduzetnika, u ”znanje je roba” programiranosti. Ne proučivši onih 800 stranica (kratak je život), ja ne mogu pouzdano tvrditi koliko je to istina, ali mogu reći tri stvari.

Prva je načelne prirode: da se jezik montessorske pedagogije donekle preklapa i često pervertira u onaj jezik self-help šunda iz biznis podklase, čak dosta pseudo-holistički, pun fraza o ”izvrsnosti”, ”kvaliteti”, ”kompetentnosti”, ”radu na sebi”, ”upravljanju sobom” i sl, s pridavanim gotovo metafizičkim konotacijama; jezik poslovne škole, korporativne kenjaže, jezik city-ja u Radničkoj. Druga je opservacijska o konkretno ovoj kurikularnoj reformi: no, da, kao da ona sadrži dosta od tog jezika i pratećeg vrijednosnog sklopa; što dodatno potvrđuju i neke Jokićeve izjave i geste. I treća, osobna: kako mi se prosto sere od takvog jezika i tog etosa, nema mi druge nego reći da mi se sere i od reforme u onom dijelu i u onoj mjeri u kojem ga forsira (neću napamet tvrditi kolika je to mjera). Manifest o kritičkom mišljenju kao cilju, kontradiktoran je i nespojiv s korporativnim vokabularom. Osim toga, svrha škole ne iscrpljuje se na pripremi za tržište rada, kako iz društvenih razloga, pošto postoje važna ljudska znanja i onkraj instrumentalnog apliciranja, tako i zbog djece, jer ljudi nisu samo marva, a kvaliteta obrazovanja ne očituje se ponajprije opskrbljivanjem ih  ”izvrsnošću” u pogodovanju za upregnuti u proces robne razmjene.

Još jednom: ovo namjerno ostavljam u načelnom i modalnom govoru, jer ne želim eventualno biti nepravedan u ocjeni u kojoj je mjeri slučaj. Koliko već jest, neka toliko dopadne i moje kritike. Posebno naglašavam i da nipošto ne znači kako bih se u cijelosti protivio reformi. Neka mi tek bude dozvoljena određena doza skepse i uzimanja distance po ovoj osnovi.

Neki će reći i kako je kurikulum suviše mekan i kompromiserski prema zatečenim ideološkim izvitoperenjima nominalno sekularnih i strogo znanstvenih postavki školskog sustava, počevši od vjeronauka u školama i propisane kič dogmatske verzije novije povijesti. Neki drugi će onda pak braniti Jokića u tome, podsjećanjem da treba biti svjestan gdje živimo i da čovjeku uza sav trud naprosto u naglašeno ”neprijateljskom okruženju” ništa više od ovoga nije bilo moguće progurati. Što je jak argument, uz imanje na umu za što: neloše odrješava po tom prigovoru krivnje Jokića i njegovu radnu skupinu. No ostavlja na snazi opažanje koje je stavilo upitnik nad kurikulum kao takav. Pri kompromiserskom izdanju – za koje ne polemiziram sad je li u realnoj Hrvatskoj moglo biti drugačije – naprosto ostaje taj prigovor kurikulumu: time on biva lošiji nego da nije takav.

Ali kad smo se već dotakli Jokićeve personalne uloge – dosta je polarizirajuća, pa ispunjava nabojima cijelu aferu i na nadosobnoj razini reforme.

Jedni ga kude, zamjerivši mu suvišak koncilijantnosti, očitovan primjerice zahvaljivanjem Hrvatskoj udruzi poslodavaca, svim crkvama i vjerskim zajednicama, predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, ministriranju Vokić, Mornara, Strugara, Jovanovića, itd., pri čemu mnoge od navedenih osoba i institucija su kontinuirano prve u opstrukciji dobrog funkcioniranja sustava znanosti i obrazovanja. Tko je tu lud? Ovdje se još jednom može primijeniti protuargument taktičke nužnosti, kao i onaj javno eksplicirani od strane samog Jokića o depolitizaciji i pozivanju na dijalog, što opet ima svoju antitezu u poznatoj činjenici da je tobožnja depolitiziranost uvijek floskula i zapravo predstavlja, htjelo se to ili ne, oblik još efikasnije politiziranosti, a taktiku koncilijantnosti i gdje treba i gdje ne treba čini lošom, kontraproduktivnom. I eto nas zavrćenih u polemiku oko manira frontmena reforme. Neki ili neke će dodati – čuo sam tu i tamo pojedine profesorice tako govoriti o osobnom kontaktu s njim – i izraženije nelijepe stvari: da je umišljeni snob, priča jedna, koji nosom para nebo dok tumači nastavničkom kolegiju kako je on pametan, a oni glupi, pa čak i, svjedoči druga, diletant, šovinist i neotesanac, koji na konkretna pitanja i kritike nečega u okviru reforme odgovara bahatošću i uvredama na regionalnoj osnovi.

I opet ću se ograditi: ne znam čovjeka, a i ničemu od navedenog nisam osobno svjedočio, pa mogu to prenositi jedino kao naklapanja, ali tek da konstatiramo kako ima i takvih viđenja (i to, da ne bi bilo, ne od osoba ideološki razdraženih, ilčićevske provenijencije).

Drugi ga pak beskrajno hvale i slave i to najviše tvrdnjama upravo obratnog sadržaja: jao kako zlatan, jao kako divan, jao kako pametan, duhovit, elokventan i obrazovan, jao kako naočit, jao kako pristojan i fin. Svaka bi ga majka poželjela za zeta. Ali otišlo je dotle da ga mase hoće odmah i za premijera ili barem ministra obrazovanja, ako već ne za mesiju (ne izmišljam ovo za mesiju!).

Pojma nemam gdje je tu zadnja istina. Iskreno, i zabole me, pošto je prvo i osnovno što osjećam u vezi Jokićeve osobe – potpuna ravnodušnost. Ne samo uslijed činjenice da eto seksualno ostajem hladan na muškarce, što me čini imunim i na famozne nove prve kovrče Hrvatske, nego i zato što me ovo sveopće koncentriranje uzbuđenja oko stopirane reforme na osobu njenog frontmena i začudilo i čini mi se krajnje promašenim.

Magnituda skandala i društvene razdraženosti oko stopiranja nije čak ni oko kurikuluma samog, a kamoli oko frontmena – u tome je stvar.

Skandal je, naime, prvenstveno do naravi i okolnosti čina stopiranja. Mislimo li da bi takav narodni revolt i valjda ustanak izazvalo sâmo podržavanje reforme? Mišljenja su oko nje puno podijeljenija nego što bi bilo potrebno za ujedinjavanje u buntu kakvo se dogodilo. Evo, čak i ja, za koga bi se sve moglo prije reći nego da novi kurikulum bezrezervno i oduševljeno podržavam, bez rezerve sam u buntu i protestu protiv njegovog stopiranja. Jer jedno je jasno: što god mislili o tome što i kako u njemu treba stajati, i što bi možda trebalo biti drugačije (u krajnjoj liniji, Jokić pošteno i sam naglašava prostor za kritike), nisu predmoderni mračnjaci kao Ilčić ili mali partijski aparatčici tipa Šustar pozvani da to određuju. I to je logika ovako široke fronte otpora: i oni koji su totalno za sadržaj reforme i oni koji su to malo manje, jednako su na najjače kontra mjesta i logike njenog miniranja. Protest zakazan za srijedu ustanak je protiv disproporcionalnog društvenog utjecaja karikaturalne falange s krajnje desne margine. Treba razumjeti što je to kap koja prelijeva čašu. Ljudima je već stvarno dosta ovog terora ”konzervativne revolucije”.

Sad je opet Jokićeva ličnost dospjela u središte kuloara, pošto je u neformalnom birtijsko-uličnom okruženju uslikan u grljenju s Vasom Brkićem, zatim i Raspudićem. Kako se radi o dvojici viđenijih i zloglasnijih goveda kriptofašističke misli i djela u Hrvata, pobunjeni narod se zapitao o smislu protesta u srijedu, ako se oni već između sebe ovako draškaju i glade. Čine li nas to budalama? Mnogo su si seksi dečki bili, nisu si mogli pomoći – kakva politika, kakav integritet, kakvi bakrači, magnetska privlačnost je to!

Dio kibicera počeo je, u potrazi za ekskulpacijom miljenika nacije, govoriti o namještaljci za Jokića, ili o tome kako je on samo previše pristojan, ta neće odbiti molbu namjernika, a možda se malo nije ni snašao, uhvaćen na prepad, uz ponavljanje frazetina o njegovoj programatskoj nepolitičnosti, o upravo postupanju sukladno svom inzistiranju na dijalogu, te da ako je nekome to što se slikao na cesti s neka tamo dva besprizornika razlog da ne dođe u srijedu na prosvjed, onda i ne mora doći.

Slažem se i ne slažem se.

Jokić ne bi smio ne znati što je i tko je danas jedan Vaso Brkić, da ostanemo samo na njemu, kao proponentu i istaknutom nositelju krila političke moći koja upravo i stoji iza samo deklarativne podrške, a efektivno sabotaže kurikularne reforme, kao i cijelog niza svinjarija na račun društva u pola godine otkako su na vlasti. Što se ima grliti s takvim notornim tipom, a naročito u svjetlu aktualnih zbivanja kojima su obojica u središtu – i to na antagonističkim stranama? Nije li opsceno, dok se čitava jedna armija ljudi svrstava iza njega izlazeći na prosvjed protiv svega što Vaso predstavlja, da se on s istim tim Vasom simultano faćka pred svima? Nisam znao, nisam se snašao, nisam nepristojan ili nisam političan – nikakva su opravdanja. Kakve su to šale s ozbiljnošću svojih podržavatelja?

Ono s čime se slažem je da je scena također i nikakav razlog za ne pojaviti se na prosvjedu. Greška je samo u ovom svrstavanju personalno iza Borisa Jokića. Što, doista, njegova privatna persona ima s tim, na toj razini, pa da bi smislenost izlaska na ulicu ovisila o nečemu što on kaže ili napravi? Pa nije ovaj revolt funkcija nečijih manira!

Pogrešno bi bilo udaranje drumom protesta na konto bezuvjetne podrške Jokićevom projektu, a kamoli kroz idolatriju njegove osobe (čega javni govor nije bio lišen zadnjih dana, treba reći), pa isto tako ne biva ni poništeno ikakvim narušavanjem idealne slike o njemu. Nešto veće je tu u igri. Postavimo stvari na njihov pravi temelj: sa zahtjevom za nerušenjem cjelovite kurikularne reforme, ne izlazi se u srijedu ovako širokom bazom za Jokića, a ne ni tek za reformu, nego iznad i prije svega, krajnje precizno: protiv umjetno napuhane uzdignutosti kojekakvih ilčića i markićki do statusa svenarodnih arbitara.