Piše: Sandra Marelja Muić
Unatoč kišnim pljuskovima i naglim promjenama vremena ovih dana, blagdan Gospe od Karavaja u Tisnom i ovaj put sunčan i vruć. Posjetitelja je još daleko više nego proteklih godina, a razlog tome može biti i što je blagdan Tijelova, koji pada svakog devetog četvrtka nakon Uskrsa, ove godine također 26. svibnja.
Mnogo stranih registracija čeka na prelazak mostom koji spaja otok s kopnom. Vidljivi su radovi oko spojeva mosta i obale; more čini svoje i nagriza s vremenom sve što mu je blizu.
Specifičnost ovog mjesta je da se nalazi i na kopnu i na otoku, što u vrijeme sezonskih gužvi sigurno nije jednostavno. Samo Tisno je posljednjih nekoliko godina pod vodstvom mladog načelnika jako napredovalo; uređena je riva sa šetnicom, moderan dječji vrtić i dom za starije osobe, zavičajni muzej u Betini. Nedavno najavljeno ukidanje Hitne pomoći i premještanje u Vodice je zaustavljeno i to baš zahvaljujući snažnoj protureakciji načelnika koja je ovu dalmatinsku općinu nakratko plasirala u medije.
Na spomen Tisnoga se, nažalost, svi bez iznimke prvo sjetimo nesretnih nastradalih vatrogasaca od kojih su neki zakopani na mjesnom groblju kraj crkve Sv. Duha, pored koje se prolazi strmim putem do vrha i svetišta Gospe od Karavaja. Tradicija hodočašćenja seže daleko u prošlost, sama crkvica je iz 18.stoljeća. Sveta misa s blagoslovom djece je navečer u šest, mi smo tu oko četiri da svoje želje i nadasve zahvale, prenesemo Dragoj Majčici te istresemo nakupljeni mulj s duše.
Još je lijepo mirno, svi pridošli obilaze oltar i zadržavaju se sa svojim nakanama. Srećem poznata lica, tu je i nekoliko nizozemskih gospođa koje odmaraju na kamenoj klupi držeći krunicu u ruci. Svijeće koje palimo gasi vjetrić koji je s mora pobjegao ovamo gore. Posvuda lelujaju ukrasni rupci obješeni oko svetišta. Dio vjernika je već u klupama pod otvorenim nebom i čeka na svetu misu.
Glas župnika s mikrofona prekida ovu gotovo meditativnu ugodnu atmosferu, velečasni je užasnut gledajući kako vjernici ulaze u crkvicu i s kojim izrazom lica. Naćulim uši poput istarskog goniča, iako mi pažnju odvraća Mala Vlast koja se je protestno ispružila svom dužinom ispred držača sa svijećama i ne želi ići dolje. Isti tren zvučnik otkazuje poslušnost i župnik je spriječen u iznošenju daljnjih primjedbi. Ja ne znam točno koji live streaming je on pratio, ali oko sebe sam vidjela samo ljude koji su dobre nade i dobre volje i posve skrušeno došli po Gospinu milost. Možda ih je, za razliku od njega koji je prošao autom pored nas, umorio uspon gore pa su mu djelovali nesabrani. Ne znam zbilja, ali znam da je ovo jedino naručje koje nas dočekuje otvoreno bez propisa o držanju i izrazu lica s kojim ćemo doći.
Spust kamenim stepenicama dolje je, po običaju, načičkan ljudima koji stoje ispruženog dlana i prose. Umreženi su bolje od Wallstreeta; na vrhu gospođa mobitelom daje upute onome nekoliko metara dalje. Računam da joj neće doteći za pretplatnički bon ono što bih ja bila ubacila, pa nekoliko kovanica dajem čovjeku koji s gitarom nastoji razveseliti hodočasnike. Šilterica mu je izblijedjela do neprepoznatljivosti, gotovo kao i melodije kojima (ne) barata.
Mjesto samo je puno posjetitelja kad se spustimo dolje. Nepregledno je šarenilo izlagača na štandovima i ljudi koji migolje između ponuđenih artikala. Nema čega nema; od šećerne vate do vrtnih crijeva za vodu koji proviruju između pidžama za 50 kuna. U kafićima je visoka sezona. Vjerujem da se zimi posjetitelji broje na prste.
Nosim najveći najplastičniji kamion kroz gužvu, koji je Mala Vlast izabrala u ovom šarenilu. Vrijeme je za polazak, za pokoru će biti još prilike, sigurno.