(skica za poemu)
Sven Adam Ewin
nomadim. već umoran
ležaj tražim kraj mirne vode
dok tvrdo spavam
možeš mi zabosti nož u srce
jer ja sam opasna zvijer sa sjevera
a ti si samo svježi zalogaj mojemu otrovanom krvotoku
ali sad je već kasno za nesmotreni pokret
budan sam
i gledam te neprimjetno kroz trepavice
naginješ se nada me
čista i neoprezna
a divlja
motriš me
ničega svjesna
osim svoga damara pod bijelim grlom
oh kako volim tu tvoju beskonačnost u oku
tu tvoju ultraljubičastu katastrofu
lijepa ilirko
živo si srebro
moje halogeno uže
u čvor te vežem sluđen
hoću te samo za se
ali iz čvora viri
suviše valencija
postaješ nerazmrsivo lijepa
ti pramajko mojih unuka
vječno slobodna u njima
robinjo moja
imao sam priviđenje sada znam
kažeš zaboravit ću te dok budem plovio dalekim morima.
varaš se ilirko
u najcrnjem skorbutnom očaju
negdje oko maldiva kad me bude zgrabila depra
i zagrizla u vratnu arteriju poprskat ću okorjele gusare krvlju tobom otrovanu.
oni će me privezati uz jarbol kao odiseja
jer ja moram još jednom usnuti pored mirne vode
na domak tvoga doma negdje na jugu
ja okrutni skit.
pa da se sve ponovi. da još jednom ugledam tvoje divlje lice
nad mojim skitskim i uspavanim
da još jednom čujem
kako me pitaš:
tko si ti lijepa životinjo mada me dobro poznaješ
jer ništa nije lijepo kao eter i dvije točke u njemu
koje su bez dimenzija a zovu se kvarkovi
up
i down
kao ti i ja
koji smo došli iz ničega
i koji će nestati u ništa u toplinskoj smrti svemira
za točno deset na sedamstotu godina
ako usprkos svemu moje verige prizivaš ne zaboravi
vještiji sam od hefesta. a ti? hoćeš li moći tako vezana
odolijevati sve vrijeme prokletom zovu slobode
s tvojih mrkih planina bez mene?
hoćeš li?
ili da bacim nakovanj preko oriona
u maglicu u kojoj se rađaju mlade zvijezde i dokažem da se
kada snagu moju nagađaš slabom
gorko
varaš.
a ovi
o kojima govoriš da su izgubili bitke s tvojom vibrantnom opnom
bili su samo izvidnica koje sam poslao da mi jave
na kojemu proplanku obitavaš.
i da me nauče tvoj jezik
kneginjo
i tajnu tvojih grlenih konsonanata
na koje sam evo mek poput konjske nozdrve.
i znaj
sve djeve kod kojih sam noćio na putu do tvoje zemlje
mogu posvjedočiti da se lako zapalim ali da mogu dugo gorjeti
pod poljupcima one
koja zna divlje
režati
čim osjeti drugu koja se približava s dojkama u plamenu.
možda te ipak jednom
izdam
ako se to dogodi
neka vatra otopi
i kositar
i molibden
i srebro
u mojem bedru.
i neka prvu koja me se dotakne proguta zmijsko ždrijelo
i neka je prokleta od sedam pleména tvojega oca
i neka joj nad kurganom zavija zeleni stepski vuk
i neka nikada ne zapjeva ispod vodopada
našu grlenu budućnost
ispisanu u prošlosti.
a ti za osvetu zapni gvožđa pored kupinovog grma
grma sa kojega se jutrom
hranim
i ne brini
hodam bosonog
tvoja gvožđa će mi sigurno smrskati stopalo
pa da se konačno dogodi sve lijepo što je snašlo hefesta
moja afrodito.
hoće li nam bogovi zamjeriti ovaj višak tragične patetike?
mislim da neće. uostalom tako su rekli
najljepši mitovi klasične starine.
i ne požuruj me molim te
već je prekasno
dogodilo se