tekst i foto: Ivanka Cvitan
Djeca ga prvo zavole, pa dobiju, pa zaborave.
Kod mene je to s vlakom išlo malo drugačijim kolosijekom.
Dok me još u jedanaestoj Tom Sawyer zavaravao da dječaci ne odrastu ako uspiju dovoljno spretno zagubiti lijevu čarapu u bakinom ormaru ili ako ostave prijatelja među bijelim krpičastim oblacima – darovali su mi put u Zagreb vlakom.
Putem sam se jedanaest puta zaljubila kroz prozor.
(Oči mi dandanas pozelene kad se sjetim Une.)
Vlak sam zaboravila, a nastavila putovati sa Đelom H.
On je uvijek dobro odabirao prije nego sam uopće znala da nešto želim.
Pa smo ga kupili u doba sjajne inflacije i neslavnih gubitaka kad se još moglo išta kupiti.
Nas troje u dječjoj pozi oko spojenih tračnica, narančaste lokomotive i šarenih vagončića.
Zavoljela sam ga.
Mislim zbog prisnosti koju je širio po sobi bez televizora.
Sad maštam o tri vagona obilja.
Prvim bih se uputila na sva mjesta koja je Đelo odabrao.
Uvijek sam maštala o obojanim jezerima, koraljnim otocima, zagubljivim šumama i prekooblačnim visovima.
Vratila bih se da uputim drugi vagon djeci koja ne stignu narasti ni do Tom Sawyerove visine jer djelitelji sve pojedu.
Obilje u drugom vagonu spustit će i one ostavljene nespretnjakoviće zalutale u oblacima.
Iz trećeg bih vagona izbacila svo obilje, prekrila ga slamom, zašarenila mu stranice, legla tomsawyerovski leđimice s dlanovima podglavice, pogleda slijepljenog za nestvarne bijele krpice po plavome nebeskom vrtuljku.
Grickajući suhu travčicu moćima Đele H. odabirala bih oblake u kojima se koprcaju ostavljeni prijatelji i čarobnim riječima ja vas ne dam dozivala ih u zagrljaj.
Kad bi svi popadali na mekanu slamu, od njihovog smijeha i raskriljenih ruku vagon bi se časkom ispunio obiljem.