Ivan Babić
Ako izgubimo glavu, glavu ako izgubimo, suze će i osmijesi, mirisi i zvukovi, riječi će nam biti obezglavljene, bezglavo će glavinjati na mjestu na kojem su nekad bili glasovi, strahovi, stihovi, snovi…
Ako nam odsijeku pogled, pogled ako nam odsijeku, tko će nas naprijed voditi, mrakom sprovoditi, zagonetno zavoditi, same sebe od neviđenja i sveviđenja osloboditi…
Ako nam pokose misao, misao ako nam pokose, tko će nas dobrima i lošima umišljati, boljima smišljati, još jednu šansu već otpisanom dati…
Ako nam odrežu mjeru, mjeru ako nam odrežu, kako ćemo znati jesmo li mali ili odrasli, jedni drugima dorasli, jesmo li nevini ili krivi, mrtvi ili živi…
Ako nam odrube osjećaje, osjećaje ako nam odrube, ostat će doduše kost i koža, ali kako ćemo onda razlučiti fijuk sablje od sječiva noža…
p.s
a koliko toga svijet treba izgubiti da bi postao obezglavljen –
još su dokoni sofisti pitanjima mjesto ciglama razbijali usijane glave,
prepune mudrosti i zagonetki sa zapada, istoka, sjevera i juga
i skoro im je došlo glave što su vjerovali u kvadraturu kruga…
I zaključiše: ako bez glave ostanemo, ni rep nam neće ostati…
.…samo – kako da to čovjek bez glave shvati…?!
U Zagrebu (Booksa), 14. siječnja 2016.