IZMEĐU ALFE I OMEGE

Piše: Marija Kukić

Sve započinje od početka, od Alfe i traje do svršetka, do Omege. Moja Alfa započela je prilično davno. Mnogima, posebice mladima to je možda čitava vječnost, nama u poznijim godinama to se čini poput Game, Delte ili nekog drugog slova grčkog alfabeta. Možda je to Fi, Hi ili Ksi… ali nikako ne pristajem na Omegu.

Cijeli život bila sam okružena djecom. Svojom i školskom. Uz gubitke voljenih osoba i samoću kroz koju sam prolazila, tu se skrivala i vrebala iz svake pore i bol koja mi je izjedala dušu i srce. Činilo mi se kao da se kotač života zakočio i ne miče se s mrtve točke. Kao da se ne može pokrenuti. Ponavljala se svakodnevno ista, jednolična, pomalo otužna priča.

Mirovina mi nije teško pala. Psihički sam se za nju u potpunosti pripremila. Jedino su dani postali predugi. I noći su bile duge, često ispunjene nesanicom. Kako ih skratiti, ispuniti? Njive, vrta, voćnjaka, vinograda… ni mačke, ni psa, ni kokoši, ni praseta… ničega od toga nemam pa nemam nekog izbora kako ‘potrošiti’ slobodno vrijeme.

Za druženje još uvijek nisam spremna, za ples, pjesmu… ni slučajno! O, to nikako ne!

Život je konačno pomalo počeo disati. Počela je popuštati kočnica koja ga je sputavala. Bilo mi je poznato da u mome mjestu uspješno djeluje Matica umirovljenika grada Kutjeva, da su vrlo aktivni u mnogim područjima.

Možda se ‘pronađem’ u nečemu!? Imaju svoj pjevački zbor. (Bože oslobodi, da ih rastjeram svojim glasom!) Neke umirovljenice intenzivno rade ručne radove. ( Vid ne služi najbolje. Ne daj, Bože, da im nešto pokvarim!) Organiziraju se i izleti. (O, da, to mi itekako odgovara!)

Ovih dana naši umirovljenici sudjelovali su po drugi puta na Sportskim igrama umirovljenika u Požegi. Bile su to petnaeste po redu igre, a natjecalo se oko 250 umirovljenika iz jedanaest Matica čitave Požeško-slavonske županije i to u četiri discipline: u kuglanju, streljaštvu, šahu i pikadu. Ja sam okušala sreću u pikadu.

Nakon pjevanja himne, pozdravnih govora župana, požeškog gradonačelnika i predsjednika županijskog ogranka Matice umirovljenika, igre su proglašene otvorenim.

Bilo je zanimljivo. Rezultat je bio manje važan. Važno je bilo upoznavanje novih lica (gotovo nikoga nisam poznavala), lijepo druženje, vedro ozračje koje je svakog trenutka zrcalilo pozitivom. Bilo je lijepo naći se s ljudima kojima su godine ostavile tragove na svakom djeliću tijela, ali za koje vrijedi izreka:
„Nikad niste prestari da si postavite novi cilj ili sanjate novi san.“ (Les Brown)

Nas Kutjevčane obišao je i naš gradonačelnik. Ponosni smo bili zbog toga jer on je (bez imalo pretjerivanja) najljepši i najmlađi načelnik u čitavoj Lijepoj Našoj. Pogledajte fotku i sami prosudite!!!
Iako smo nastupali tek drugi puta, nismo zasjeli na repu nego nas je zapala zlatna sredina.

Bit će još takvih i sličnih aktivnosti. Uključivat ću se u one prema kojima imam afiniteta i nastojati se vratiti u normalnu životnu kolotečinu.

Zato i kažem: „Ne pristajem! Ne pristajem na Omegu! Neka ona još malo pričeka!!“

Ne znam u kojem sam slovu alfabeta. (To zna samo Onaj koji svime upravlja, pa tako i našim životima). Ali to više nije ni bitno. Sve između Alfe i Omege je –život. I treba se radovati svakoj novoj zraci Sunca, svakom novom svitanju, svakoj sjajnoj zvijezdi, Mjesecu na tamnom nebeskom svodu… svakom poljupcu i zagrljaju moje djece i unučića… svakom njihovom osmijehu, svakoj toploj riječi koju mi upute…

U mislima treba imati stalno onu Nerudinu:
„Kad bih imao i sto godina, moj najbolji dan uvijek bi bio sutra.“

A Omega će i sama jednom, i to nepozvana, doći.