Krajem lipnja pravac Krivošije ili Cuce!
Već zamišljam naša jutra na svježem planinskom zraku. Budim se uz cvrkut ptičica, suprug smrknuta lica mrmlja kako su turisti manje naporni od muha i komaraca, a dječica se pokrivaju jastukom po glavi, moleći i nas i ptičice za malo tišine
Piše: Snježana Akrap- Sušac
Sve je počelo čitanjem ožujskog broja „Hrvatskog glasnika“. Naime, urednica je spomenula kako je uplovljavanjem broda „Berlin“ počela sezona. Naglo sam problijedjela, a pred očima mi se stvoriše stotine turista.
Gužva, ne možeš na miru popiti kavu, posvuda „palice“ za samofotografiranje ili modernije- za „selfi“ ( ako u jednoj rečenici ne upotrijebiš makar tri engleske riječi, onda si seljačina kojeg svi gledaju sa sažaljenjem).
Ljudi, taj nam se tsunami približava i što nam je činiti?
Ja sam odlučila, tj. gotovo odlučila: krajem lipnja pravac Krivošije ili Cuce! Objavljujem kapitulaciju!
Lipanj i rujan bit će mi posve dovoljni za kupanje, a dva najtoplija mjeseca provest ću s obitelji među pastirima. Možda ovo nisam smjela ovako javno priopćiti jer bi mase mogle slijediti moj primjer. Nadam se da neće; još nije postalo otmjeno spavati blizu štale i umjesto Chanella mirisati kravlje balege.
Već zamišljam naša jutra na svježem planinskom zraku. Budim se uz cvrkut ptičica, suprug smrknuta lica mrmlja kako su turisti manje naporni od muha i komaraca, a dječica se pokrivaju jastukom po glavi, moleći i nas i ptičice za malo tišine.
Ne dam se smesti! Veselim glasom pozivam ih na doručak. Sve ukusno i zdravo! To ih je malo razveselilo. Zadovoljstvo je trajalo koliko i doručak.
Kad su djeca shvatila da trebaju dva mjeseca biti bez interneta, objavili su nam rat. Prvo su pola sata neutješno plakali, a onda su se počeli pakirati s namjerom da se pješice vrate doma. Suprug i ja smo bili izloženi nizu ucjena: od toga da više neće učiti pa do toga da će nas prijaviti centru za socijalni rad zbog maltretiranja,tj. mobinga, kako bi se danas reklo.
Dobro sam parirala djeci sve dok šokirana nisam shvatila da im se suprug polako priklanja. Njemu je bi nezamisliv život bez televizora. Valjda je mislio da će visiti s grane i crpsti energiju iz majčice zemlje!
Udružili su se i počeli ismijavati moje ideje da čitamo, igramo društvene igre,a posebice da sami pravimo sir i neke druge proizvode. Vrlo brzo sam postala i nekulturna mama koja će propustiti tolike koncerte, predstave, izložbe…
Pitali su me: “Smije li uopće jedna profesorica uskratiti sebi duhovnu hranu?!”
Nisam šutjela, ali su kao nikad na sve imali odgovor! Tako su prepune plaže postale stjecišta različitih kulturnih miljea. Gradske gužve postale su potvrda naše urbane pripadnosti, dokaz da nismo provincija. Ta su djeca i njihov otac nekim čudom postali gorljivi ljubitelji umjetnosti. Na kraju bi me natjerali da se predam i prihvatim činjenicu da „ oni vole more…“Vratili bismo se prije večeri.
Vidim sliku našega dnevnog boravka: muž zadovoljno gleda televizijski program, djeca ne čuju kad im se obraćam jer imaju slušalice, ali me svi primijete kad u najljepšoj haljini, dotjerana, okrenem prema njima papir na kojemu piše:
„Hladnjak je pun zdrave hrane. Poslužite se, a ja se idem duhovno uzdizati. Voli vas vaša profesorica!“
Poštovana urednice Tijana, veselim se svemu što najavljujete za predstojeću sezonu. Nazočit ću većini događanja. Kažem, većini jer smo u obitelji našli kompromis- dva vikenda mjesečno provest ćemo na Krivošijama!
„Dosta mi je bilo i kupanja,
Sunčanja, gnjavaže…
Sačuvaj me, Bože,
Sačuvaj me, Bože,
Naročito plaže…“