piše: Stjepan Poljaković
Na početku moram zahvaliti mome tati i Goranu Ivaniševiću na dvjema važnim lekcijama.
Moj mi je tata ne jednom prepričavao kobnu utakmicu na Europskom prvenstvu u nogometu u Beogradu 1976. godine.
Jugoslavija je vodila protiv Njemačke s 2:0 nakon prvog poluvremena. Tata je radio u Njemačkoj. U njegovom društvu bio je jedan Nijemac koji je bio na rubu plača, a na kraju utakmice na rubu prozora jer se previše veselio. Kada god bi neka naša reprezentacija u nekoj utakmici povela, tata je pričao o…
Ta utakmica je školski primjer kako i što se može izgubiti ako dolazite s ovih prostora.
Volio bih upoznati Zeca, Gorana Ivaniševića i bratski ga izljubiti. Njemu mogu zahvaliti što me je odučio gledanja gotovo svega što ima veze s hrvatskim sportom. Pamtim njegov finale u Wimbeldonu, kada je gubio i na kraju pobijedio. Ne vjerujem da će se ikada ponoviti ona storija iz sada daleke 2001.
Igrač s pozivnicom i potrošenim ramenom dolazi do polufinala te u njemu, zbog kišnih prekida, u dva dana igra protiv domaćega igrača i izbaci ga.
Prvi puta u povijesti, finale Wimbeldona je ponedjeljkom i naravno, muke po Zecu i našim živcima jer je u odlučujućem gemu radio dvostruke pogreške.
Poslije toga počeo sam izbjegavati sve što se izbjeći moglo, a ima veze sa sportom u Hrvata, u ime zdravlja vlastitoga. Propustio sam, ali ne namjerno i nastup Blanke Vlašić na Olimpijadi u Londonu kada je ispred Blanke, godinama dominantne u skoku uvis, odnekud iznikla, ne pamtim više tko… ali Blanka je osvojila srebro.
Priče o Dinamovim utakmicama ne želim ni početi, a dinamovac sam.
Pamtim i čuvenu utakmicu protiv Njemačke ’98.
Gledao sam ju u društvu Čeha koji su došli u goste u Hrvatsku. Priznajem, gledao sam tek od 2:0, pitajući se neće li s njemačke klupe za rezerve izniknuti reinkarnacija Gerda Millera i upropastiti slavlje.
Noć poslije poraza od Turske na Euro 2008. pamtim jer nisam oka sklopio, a u sebi se pitao hoću li ikada zapjevati neku sevdalinku. Sjetih se da su Turci u nekoliko godina u nogomet uložili nama neslućene milijune. Pa, koliko ima njih, a koliko nas? Ali badava! Navijački dar-mar me danima držao.
Reći ćete: „Krasan navijač!“ Slažem se! Ja svoje strahove i povremene frustracije ne krijem iza urlikanja: „Igraaaaajmo za njuuuuu!“ dopingiran izvjesnom količinom žuje i ostalih tekućih derivata specijalno dizajniranih za te dane.
Ima tome nekoliko godina kada je Tomislav Židak, pero koje neobično cijenim, napisao članak o nesuđenim konobarima, zidarima i trgovcima koji su u međuvremenu napunili račune raznim valutama.
Svaka im čast i kapa do vodomjera, ali naučih kroz vrijeme cijeniti ono malo živaca koje mi je ostalo. Ne da mi se ovisiti o volji nesuđenog skladištara da potrči za loptom.
Posebna priča su reporteri i novinari koji u sekundi promijene ploču.
Finale je svjetskog prvenstva u rukometu. Mi smo domaćini, Francuzi protivnici. Najava osvajanja zlata u trenu se pretvorila u glorificiranje srebra. Podilaženje „veličinama“ i pljuvanje po istim graniči s neukusom i iole trijezne i logikom oboružane gledatelje tjera od televizora.
Uživam u sportu, rado se sjećam detalja vezanih za poteze, ne za menadžere, pivovare, manekenke i ostale prateće subjekte. Divim se i odbojkašima i skijaškim skakačima, gimnastičarima…
Pokret, snaga … potrebni da se izvede neki element u zraku, zadivljuje me više od pogleda na slike novog auta ili stana novopečenog idola nacije.