Lagodan život pomoraca-romantična predrasuda
tekst: Snježana Akrap- Sušac
Zračna luka. Negdje u Europi. Prepoznaju se iako se prvi puta vide. Dva pomorca. Je li to zbog neke sjene u oku, neke prikrivene tuge koju samo oni uočavaju? Ne znam, ali ne mogu ne čuti njihov razgovor jer sjede veoma blizu moga stola.
Tiho su opsovali kad je javljeno da će let kasniti zbog nevremena, a ja shvatih da putujemo na isto odredište. Na isti brod. Ja bih najradije svima rekla da idem mužu kojeg nisam vidjela šest mjeseci, ali šutim i slušam.
-Ja sam iz Boke. A ti?
-Iz Splita.
Započeše škrtim rečenicama. Ali, kako su umjesto kave, počeli piti whisky, riječi su potekle.
-U Boki imam ženu i dvije curice. Starija ide u školu i već razumije da me dugo neće biti. Sinoć je plačući zaspala- reče suznih očiju. Mlađa ima dvije godine i ne shvaća zašto sestra plače. Žena je otupjela, a i dugi rastanci su nas otuđili. Ne vjerujem da će brak izdržati, a novac svi traže od mene. Ponekad mislim da bi bili sretniji da samo šaljem i ne pojavljujem se.
-Teško se naviknuti, reče Splićanin. Osjećam se ponekad kao uljez. Moj sin je srednjoškolac, kćer studentica, a žena me odavno napustila. Takva je izgleda naša sudbina. Samo dajemo, ali ništa ne smijemo tražiti. Znam da ni njima nije lako, ali ipak sam očekivao više razumijevanja.
Ražalostilo me duboko razočaranje tih ljudi. Poželjeh im reći nešto lijepo i utješno, ali se ne usudih. Počeh razmišljati o svom braku.
Tek su prošle četiri godine od vjenčanja, ali šest smo zajedno. Iako volim muža razbila se svaka romantična predodžba o poslu pomorca. Velike su to žrtve za sve članove obitelji i teško je zadržati prisnost i sklad. Svi misle da novac može nadoknaditi sve strahove i neprospavane noći zbog dječjih bolesti, da je skuplja odjeća zamjena za odsutnog muža, a da ne govorim o automobilu!
Pita li se itko kako sam se ja osjećala kad sam rodila. Dok je moj muž plovio prema afričkoj obali, ženama u mojoj sobi dolazili su sretni muževi noseći prekrasne bukete i gledajući s puno nježnosti svoje izmučene žene. Našem trogodišnjem sinu otac je bio samo na prvom rođendanu.
Mnogi će se podrugljivo nasmijati ovim mojim razmišljanjima jer znam da je teško razbiti predrasude „ o ženama pomoraca“. Lagodan život, puno novca… ne prašta se lako ni u boljim vremenima, a kamoli u krizama i besparici. Ali, ja se nikada neću nasmijati šalama na račun pomoraca i njihovih žena!
Glas koji poziva putnike na naš let prenuo me iz razmišljanja. Uputih se prema izlazu. Osjećaji su bili pomiješani- strah da i moj brak ne doživi sudbinu brakova pomoraca iz Boke i Splita i sreća što ću uskoro zagrliti svog „ marinera“.
Znate sigurno da su svi strahovi, makar na trenutak, nestali kad sam „uplovila“ u sigurnu luku, tj. suprugov zagrljaj. Prekrasni dani su pred nama i ne želim da išta baci sjenu na njih, ali susrećem previše lica rano ogrubjelih koji se tako brane od sažaljena.
A ja se pitam: „ Kakva ih tuga iz daljine draga i znaju li gdje su, tko su, što su? “( parafraza stihova Tina Ujevića).
P.S.
Ovaj na stvarnim i polustvarnim licima i događajima utemeljen tekst posvećujem svim pomorcima i njihovim obiteljima.
NEŠTO POSVE OSOBNO
Želja
Da mi je bilo
Buditi se pokraj tebe.
Da mi je bilo
Osjetiti tvoje usne
Svakog jutra snenog.
Da mi je bilo
Grliti te ispod teškog popluna
Dok vani jauče bura.
Da sam te mogla
Smijehom buditi.
Da sam te mogla
Nježno ljubiti.
Da sam te mogla
Usrećiti.
Mirno bih čekala
Kraj!