Nataša Pecić Janković
Zaspim navečer u „svom” krevetu i trudim se ne sanjati jer mi snovi donose nemir.
Ali, inoć sam brzo usnula, a snovi su me odveli daleko u zemlju i mjesto koje ne poznajem.
Našla sam se na predivnoj livadi s puno cvijeća i uz bistri potočić koji lagano žubori pokraj mene. Liježem u nepokošenu livadu punu raznobojnoga cvijeća i mirisnih trava.
Zatvorim oči i osluškujem cvrkut mnogobrojnih ptičica koje u toj divljoj ljepoti imaju svu slobodu izražavanja. Osluškujem i potočić i otvaram usnule oči.
Pogledam u nebo. Već je mrak. Sigurno sam zaspala u tom miru i tišini, a zvjezdano nebo sjaji poput najljepšeg ćilima načinjenog od tisuća sjajnih bisera. Jedna zvijezda me posebno privukla. Gledam u nju i na tren ona proleti nebom ostavljajući sjajni trag koji, kako nestaje, još jednom zabljesnu. Vidi se samo crtica padajuće zvijezde. Prekrasno!
Ushićena gledam prema nebu i odjednom osjetim lagani povjetarac, korake i pitanje: „Još si tu?” Okrenuh se i uzdignem u sjedeći položaj… „Da! Prekrasno je“, kažem. „Ali moraš na spavanje, dijete!”
Pogledam u ruke, noge… Da, još sam dijete, neopterećeno brigama i problemima. Još sanjarim o dalekim mirnim prekrasnim livadama i još vjerujem svim ljudima. Majka me drži za ruku i odlazim s njom.
Podignem glavu kako bih joj pogledala u oči i upitam: „Zašto se sve događa s razlogom?” Nije mi odgovorila ništa. Blago mi se osmjehnula očima, pogladila moje plave pletenice i šapnula: „Volim te! Znaj da svaka majka voli svoje dijete bezuvjetno.”
Dolazimo do drvene kućice koja ima veliki trijem i nekoliko stepenica kojima se penjemo. Iz kućice kroz prozor vidi se svjetlost koja prodire iz tame i obasjava okolinu. Tu nas dočekuje veliki žuti pas. Ugledavši nas, potrči i skoči sav ushićen na mene ližući mi lice i ruke Konačno! Netko i mene čeka, netko se i meni raduje!
Ali, tu prestaje sve, i moj san…
Nisam dijete, nemam nikoga da me traži, nemam nikoga da me dočekuje. Samo snovi odaju da čeznem o bezuvjetnoj ljubavi i miru.
Vjerujem da nas lijepi snovi odvedu makar na trenutke u divne krajeve samo zato jer nam je zbilja sumorna i zastrašujuća.
Ponekada odgovore nađemo sami.
Oni su tu, samo ih treba shvatiti.