piše: Joso Špionjak
Sjećam se jednog događaja iz ranog djetinjstva.
Imao sam tada negdje oko sedam ili osam godina.
Nerazdvojno sam se družio sa godinu dana starijim rođakom Nikom.
Prozvali smo ga Leteći siledžija.
Iz tog nadimka rađa se kasnije novi, zgodniji nadimak, Letko.
Tukli smo se.
Nakon toga brzo mirili.
Penjali po drveću.
Skakali preko kanala.
Jednom riječju, izvodili raznorazne karafeke.
Međutim, ono što ćemo nas dvojica tek učiniti, zacijelo još nikome palo na pamet nije.
Naše dvorište je bilo prostrano.
Osim kuće, bila je tu štala i jedan veliki plast slame.
Na taj plast se svakoga dana penjao izuzetno krupni, šareni pijetao.
Tamo na vrhu bi zaklepetao krilima, ponosno zabacio glavu unazad i počeo glasno kukurikati.
Kokoške bi odmah počele uznemireno trčkarati okolo plasta kao da im je netko dao uzbunu od elementarnih nepogoda.
Zimi bi se u tu slamu zavlačili mnogobrojni vrapci.
A ta situacija je bila kao stvorena za našeg lukavog mačka.
Šunjao bi se tiho prema plastu, znao zastati kao da se predomislio, a onda bi iznenada skočio, zgrabio bespomoćni plijen i vidno sretan što je opet omastio svoje brkove, pobjedonosnim koracima napuštao bojišnicu.
I gdje da nađeš pogodnije mjesto za avanturu nego što je upravo bio ovaj plast slame u našem dvorištu.
Dakle, meni i mom rođi Letku je došla u glavu ideja da se sakrijemo na mjesto gdje nas nitko pronaći neće.
Odlučili smo iskopati tunel u plastu i tu prenoćiti.
Vrijedno smo čupali slamu i uspjeli tako stići do sredine u podnožju toga gorostasa.
Zatim smo još proširili rupu u kojoj je sada bilo mjesta za ležanje.
Otvor smo lijepo zakamuflirali i bili zadovoljni sa našim djelom.
Pošto smo planirali tu ostati dulje vrijeme ponijeli smo i zalihe hrane.
U stvari, bili su to takozvani suhi kolači namijenjeni za radnike koji su sutradan trebali raditi u polju.
Naš nestanak je zamijećen tek kada je pao gusti mrak.
Ubrzo je čitavo susjedstvo bilo na nogama.
Bio je to šok za sve.
Nikada se još nije desilo da nečije dijete nestane.
A, eto, sačuvaj Bože, odjednom nestalo dvoje djece.
Traženje je dugo trajalo, a mi smo vragolasto uživali u toj uzbudljivoj situaciji.
Zacijelo bi plan potpuno uspio da nije bilo jedne proklete krmače.
Ta nesretnica je zeznula cijelu stvar.
Namirisala je kolače i ušla u naše skrovište.
Zgrabila je košulju u koju su kolači bili zamotani i izvukla vani.
Neško, jedan od naših susjeda, spazio je to i zaključio da smo i mi u toj rupi.
Rođak Letko je odmah zbrisao svojoj kući.
Poslije mi je ispričao da zbog tog nestašluka nije bio kažnjen.
Međutim, ja sam od moga oca dobio veliku šamarčinu koju sam dugo pamtio.
Bio je to šamar namijenjen samo meni.
Ali postoje šamari koji su namijenjeni svima ili barem zabole sve iako ih samo jedan primi.
Takav slučaj pamtim iz mojih školskih dana iz 70-ih godina u Domaljevcu.
Da čovjek ne bi gubio dušu, treba naglasiti kako mi je većina nastavnika ostala u lijepom sjećanju.
I naravno, cijela ta sredina priljubljena uz omiljenu rijeku Savu.
Taj odnos je najčešće bio pun neke harmonije i čovjek se rado vraća u mislima na to vrijeme.
Mladi ljudi su željni znanja i nas je lako bilo pridobiti da otvorimo svoje oči i uši.
Ta pritjerana pozornost će nam donijeti i neugodnosti.
Školski program je nalagao da jedan tjedan pišemo latinicom, a drugi ćirilicom.
Ćirilica se kod nas učila tek u trećem razredu i nitko je nije baš puno volio.
Naime, često se dešavalo da pri pisanju ubaciš i slovo latinice, a to bi se onda vrednovalo kao greška.
U to vrijeme su nas ubjeđivali kako je neophodno poznavati obadva pisma jer si u protivnom samo polupismena osoba.
Nastavnike i nastavnice smo oslovljavali sa druže nastavniče, odnosno drugarice nastavnice.
Pa je čak i direktor škole bio drug direktor.
I to sve do jednog nezgodnog dana.
Bilo je to u sedmom razredu.
Imali smo upravo sat biologije.
Pošto smo iza sebe imali tjedan ćirilice, začudili smo se da je nastavnica na tabli opet napisala naslov teme ćirilicom.
Svi smo protestirali, a ona je uporno ostala pri tome da moramo pisati onako kako je i ona to učinila.
Iznenada je naš drugar Marko ustao i rekao: „Ja nisam Srbin i neću da pišem ćirilicu!“
Zavladala je grobna tišina.
Nastavnica je sva u čudu izvalila svoje namrštene oči.
Pocrvenila je od ljutnje i izletila iz učionoce kao iglom ubodena.
Nekoliko trenutaka poslije uletio je naš drug direktor u pratnji pobješnjele nastavnice.
No, automatski smo shvatili da od drugarstva ništa biti neće.
Uputio se poput policajca prema Marku i neredio mu da ustane.
Opalio mu je šamar od koga je cijela učionica odjeknula.
Otišao je do stola na kome je ležao razredni dnevnik i nešto upisao u njega.
Ovaj šamar je vidno pogodio sve.
Krišom smo pogledali u klupu u kojoj je tužno sjedio naš drugar.
Poslije nastave smo uvijek bučno napuštali našu učionicu.
Ali toga dana, pod dojmom ružne i nepravedne kazne, svi smo potišteni otišli svojim kućama.