Roko Dobra (28. 11. 1930.- 23. 05. 2017)
Treba dozvati plava jutra djetinjstva,
treba dozvati plave čežnje sanjara,
treba dozvati plave igre bezbrižnosti.
Jer bio je jedan dječak,
jedan nedužni dječak,
rođen za voljenje.
Volio je sunce u svojoj uvali,
volio je šumor mora u škrapama,
volio je kikot vjetra u masliniku,
volio je let galebova iznad krša i gudura
i volio je lunjati po šljunčanim žalima,
tražeći plave školjke radosti.
Bilo je to doba plave ushićenosti
kad je siva i crna boja iza obzorja;
ali je ubrzo saznao za sivu boju,
jer slutnje su sive,
jer oblaci su sivi
jer oluje su sive.
Onda je saznao i za crnu boju,
jer gavrani strave su crni,
jer noći besane su crne,
jer smrt bratova je crna …
Otac je plovio morima,
dalekim, dalekim morima,
odakle se nikad više nije vratio,
a mati bi naša tugovala,
jer, bilo ih je još troje,
jer, bilo mu je devet godina;
i dječak je spoznao
sive sutone tjeskobe,
i dječak je spoznao
crne noći očaja.
Vratite mu plava jutra djetinjstva,
vratite mu plave čežnje sanjara,
vratite mu plave igre bezbrižnosti,
jer on je rođen za voljenje,
jer on je ustvari nedužan!
Počivaj u miru, u njidrima svoji’ Žiraj, dragi rođače.
Kajno da je bilo juče’, a pasala je već godina!
Vajik si s manun, vajik si s nama, vajik u srcima.
Nešto najljepše što mi se moglo dogoditi, dogodilo se: Veliki poeta ROKO mi je dao komentar na moju čakavsku pjesmu! Ju-huuuuuuuuu! Veliki Majstore, vidim, nije Vam bio problem pučiški idiom na kojem je napisana. U dušu ste me večeras takli! I, moram priznati: ja sam sretnik! Sami ste sagledali: da okom sam vidjela i dušom osjetila. Priznati ću Vam ROKO: gledala sam na malom ekranu jednu, davno nastalu, crno- bijelu fotografiju rodnoga mi mjesta. Dugo, dugo sam je gledala i dugo razmišljala, a onda… “po tipkovnici.” Gotovo u dahu. …U dušu ste me, VRLI POETO, takli – jer sve je… Read more »
Draga poeteso Dubravka, ushitili ste me ovom čakavskom simfonijom! Sve što ste i okom vidjeli i dušom osjetili, opjevali ste naprosto na neponovljiv način. Na izvornoj i nadahnutoj tradiciji sazdali ste, ustvari, apoteozu doma, zapravo, domovine u užem i širem smislu, jer ste žarom iskona ušli u tako bliske pojave, u stvari i u bića – da bi Vas, zahvaljujući odrazu sunca od kamena, ploče, zida, krovišta ili, pak, dok „Jōpȏnj blišćĩ, blišćĩ i sjȏ“, bljeskom osupnuo – kao da između Vas i svega prizvanog ne postoji daljina; – da bi Vas „kȕćice, bĩli krovȉći, bĩli luminȏriji, bĩli fumarȉći, ali… Read more »
Roko, super pišete i super su Vam kritički osvrti. Kamo sreće, da ih imam i za svoju poeziju. I, pobornik sam i ja za interpunkcije u pjesmi, iako ih mnogo pjesnika odbacuje i u pjesmama ne upotrebljava. Da li su one suvišne, ili je to momentalni trend, ili…? Voljela bih od Vas mišljenje o tome pročitati. Mnogo pozdrava! Dubravka P.S: Poštovani Roko, evo jedne pisme, pa mi, ukoliko ste voljni, napišite dvi – tri riči o njoj. Ja sve vrste dobronamjernih kritika obožavam i zahvalna sam. Vama posebno! SLȈKE BEZ KVȎDRA, RȊČI BEZ GLȎSA Kȕćice, kȕćice, bĩli krovȉći, bĩli luminȏriji,… Read more »
Naravno, zahvaljujem se, čestita Dubravko, i Vama no onom Vam “Baš mi je to super-pisma!”
Ivice, kolega mi po stihu i prijatelju dragi,
pjesnik si ne samo umijećem pjesmovanja, nego i mogućnostima osjećaja, kojim uspijevaš toliko toga zapaziti da ti se, evo, i dandanas divim.
Hvala ti, stoga, na načinu kojim si doživio i ovu moju pjesmu, a koju ubrajam u svoje rane (ali i uspjele)pjesme.
Baš mi je to super-pisma!
To divno doba neznanja i nedužnosti, krhkosti i povjerenja, istraživanja i učenja o svemu što ga okružuje! Oni predodređeni za voljenje, s ogromnom nostalgijom, s beskrajnom čežnjom, prizivaju ga natrag.
Kristalna su tvoja sjećanja, prijatelju! Tako si ih divno poredao u ovoj remek-pjesmi, krenuvši od azura do paklene tame u kojoj patiš zbog onih koje voliš i zbog njihove patnje i odlaska!
Moja trobojna pjesma razlikovala bi se, prvenstveno, u tome što bi njen početni i poletni dio bio zelen.