piše: Stjepan Poljaković
Postoje dani, periodi kada se suočavamo s dvojbom. Vaš Periskop je u takvom periodu.
Nalazim se u dilemi. Prorok Amos je davno napisao: „Mudrac šuti u ovo vrijeme jer su vremena tako zla.“ ( 5.13).
A opet, ako i ono malo mudrih ušuti, otvara se prostor za one nimalo mudre.
Da se do kraja razumijemo! Sebe ne smatram ni osobito mudrim ni bezgrješnim, ali smatram da imam određenu obvezu prema svojoj savjesti, i reći ono što mislim vama, koji ste mi prijatelji.
Koristim priliku i prostor da prije početka predizborne kampanje kažem svoj jasan stav o politici.
Podrazumijeva se da u demokraciji građanin ima pravo dati glas za opciju koja se manje ili više poklapa s njegovim svjetonazorom. Isto tako taj građanin ima pravo dići svoj glas, ako primijeti nešto što nije dobro.
Prošli tjedan sam na svome Facebook profilu podijelio misao lokalne političarke koja može, ali i ne mora biti točna. To je bila njena misao i ona bi za nju trebala odgovarati u svjetlu spoznaje da smo najtransparentniji grad u državi. Upravo sam i rekao da je sve transparentno i da se sve vidi; tko kome što daje i tko od koga što uzima. No, to zapravo nisam zaključio ja, nego drugi.
Sve je bilo vidljivo i vrlo jasno napisano onima koji dobro čitaju, ali…
Sve poslije toga rastrijeznilo me i natjeralo na razmišljanje. Osoba koju sam smatrao prijateljem, istomišljenikom, suradnikom, osjetila je potrebu da me upozori. Nije me pogodilo upozorenje, nego to što nije prepoznala jasno vidljive navodnike, nije čitala do kraja, nije me pitala o čemu se radi, nego me upozorila kako bih mogao odgovarati za klevetu.
U demokraciji svatko ima pravo zauzeti stav i po potrebi ga izgovoriti. Tko želi moj glas, mora biti spreman čuti i moje mišljenje, a ne samo ulizivanje, udvaranje, podilaženje, nego – moje mišljenje.
Politike se klonim koliko mogu i nastojim joj posvetiti što manje vremena i energije. Ne zanimaju me ideologije ni tračevi. Ljudima ne vjerujem gotovo ni malo. S ljudima se živi i surađuje, po potrebi pomaže i pomoć prima, ali kao kršćaninu, sva moja vjera i moje uzdanje je u Božjim rukama. S politikom i političarima više se šalim jer su za mene prolaznici i epizodisti, jedni od mnogih u povijesnoj traci. Na zadnjim izborima moj glas je dobio onaj tko me svojom kampanjom dobro nasmijao.
Ova politička prepucavanja za mene su jedna vrsta utakmice koju gledam kada mi je zanimljiva ili mijenjam program kada me počne nervirati.
Autorici izjave vjerujem jednako koliko i osobi koja je na citiranu izjavu reagirala. Ali pitam se:
„Koliko smo to zatrovani i posvađani da zbog jedne bezazlene objave na virtualnoj mreži ugrozimo prijateljstvo u stvarnom životu?“
Svatko ima pravo braniti onoga koga smatra pravednim ili ispravnim, ali tako da pri tome ne ugrožava ili ne ocrnjuje bilo koga drugoga.
Otkuda nekome pravo dizati glas, prst ili bilo što zbog njegovoga razmišljanja?
I sada dolazimo do one prorokove dileme: „Kako i da li reći što misliš ako se i zbog najmanje, bezazlene i neutralne objave na vas diže netko koga ste smatrali za prijatelja? Kako bi se tek digao netko tko ti to nije?“
Ne dozvolite da zbog nekoga, čiji je mandat ograničen godinama, dolazite u sukob s nekim s kime već jeste ili biste mogli biti prijatelj desetljećima!