I ŠTREBERI SU LJUDI

piše: Martina Budimir
Puno je primjera kako u suštini pozitivna riječ poprima izrazito negativne konotacije. Isto je tako nebrojeno primjera kako pozitivna djela i pozitivne osobe bivaju izvrgnute preziru, izrugivanju i drugim izrazito negativnim reakcijama.

Težiti nečemu, značenje koje leži u izvoru pogrdnog naziva štreber, nije i nikako ne bi trebalo biti ništa negativno. Ljudi koji nečemu teže i ulažu maksimalan trud u ostvarenje nekoga cilja, nikako zbog toga nisu i ne bi trebali biti negativne osobe.

Što to onda “ima u ljudima tužno” da upravo ovakve osobe ne mogu i ne žele prihvatiti? Štreber, tj. onaj koga tako posprdno nazivaju, nije nužno odličan učenik. Ne nazivaju svakog odličnog učenika štreberom. Pa što to onda iz ljudi izvlači tu ružnu potrebu da stigmatiziraju nekoga, izoliraju ga, ponekad ga dovode u situaciju da ne vidi izlaza?

Kako nastaju “štreberi”, tj. kako okolina odluči prozvati nekoga štreberom? Nisam stručnjak u tom području. Mogu samo iz svog osobnog iskustva kao “štreberice” i iz iskustva dugogodišnjeg rada s adolescentima govoriti o tome kako “štreberi” na ovo reagiraju.

Većina roditelja jednako ljubavi i pažnje posvećuje svoj svojoj djeci. Kako to da neke prozivanje štreberom ne dira, pa ponekad posljedično samo od sebe i prođe, a nekima to utječe na čitav život? Vrlo se vjerojatno radi o karakteru i senzibilitetu djeteta, te o njegovoj moći razvijanja obrambenog mehanizma.

Kako to da neki “štreberi” odustanu od svoga cilja, a neki postaju vrhunski, u svijetu priznati stručnjaci u svome području? Ne znam odgovor na ovo pitanje, ali znam da sam se cijeli život pokušala dokazivati i da sam zbog odnosa okoline prema meni zapravo profitirala.

Isto tako znam nebrojene talente koje je potreba da dokažu da nisu štreberi zapravo odvela u posve druge vode i njihov je talent najčešće ostao nepoznat svijetu. Namjerno su podbacivali ili čak u potpunosti odustajali od svojih ciljeva kako bi dokazali da nisu štreberi.

Treća je skupina “štrebera” odlučila životu pristupiti kroz smijeh. Prihvatili su svoju ulogu “štrebera”, šale se na svoj račun, ali i dalje streme svojim ciljevima. Takvima zapravo zavidim i mislim da su odabrali najbolji put.

Četvrta je skupina “štrebera” ona koja vodi bitku s vjetrenjačama i uporno i na svakodnevnoj bazi svima objašnjava da oni nisu štreberi jer štreberi uče napamet i bez razumijevanja. Unaprijed izgubljena bitka!

Peta se skupina odluči priključiti masi u zlostavljanju nekoga tko je još veći “štreber” i na taj način, manje ili više uspješno, miče fokus sa sebe. Razumljiv obrambeni mehanizam, no koliko je moralan?

Kako se mijenja odnos, usudim se reći, zlostavljača prema “štreberima” u odrasloj dobi?

“Štreberi” koji uspiju u životu, što god to u nekoj sredini značilo, na sebe često navlače još veći bijes onih koji su pogrešno u mladosti svoju energiju ulupali u bullying, umjesto u dosezanje nekih svojih ciljeva. Ovima potonjima sada smeta što oni prvi imaju veću plaću, bolji posao, bolji auto… Razdor još više raste jer “boljima se teško prašta”.

Nerijetko zlostavljači dozvoljavaju preokretanje uloga te kao poltroni dozvoljavaju da se njih šuta jer dio zlostavljanih s vremenom i sami postanu zlostavljači. Uloge se okreću s promjenom pozicije moći.

Ako neki “štreber” ne uspije u životu, igre bez granica se nastavljaju. “Poludio je od učenja!” Ne zna ništa o životu, ne vidi dalje od knjige.” “Živi u svom svijetu.” Istinsko naslađivanje tek sad počinje.

Scenarij, o kojemu većina zlostavljača ne razmišlja, depresija ili čak samoubojstva “štrebera”, ono je zbog čega bi se svatko od nas trebao zapitati je li vrijeme za prekinuti ovaj začarani krug zlostavljanja, ružnu naviku koja se prenosi s generacije na generaciju.

Stoga bi svatko od nas trebao dobro razmisliti sljedeći put kad odluči nekoga na bilo koji način etiketirati o tome koje posljedice naše riječi i djela mogu imati. Introvertiranost “štrebera” ne mora nužno biti uzrok, nego može biti  i posljedica odnosa drugih prema njemu, a depresija i samoubojstva adolescenata i više su nego dovoljan razlog za zapitati se koju moć imaju naše riječi i postupci.

Naučimo prihvatiti različitosti. Naučimo da su tuđi ciljevi jednako legitimni kao i naši i da su i “štreberi” samo ljudi.

Tako možda jednoga dana budemo čitali manje članaka o tragičnom, očajničkom potezu onih koji zlostavljanje više nisu mogli podnijeti, a više o uspjesima onih koje je okolina podržala i poticala u stremljenju ka njihovim ciljevima.