piše: Ivan Cingel
Prvo što ću reći: ne, nikada u životu nisam bio dužnik u švicarcima. I što s tim? Zar iz toga nešto proizlazi?
Zašto iznosim ovaj podatak irelevantan na bilo kakvoj razini van strogo privatne? Zato što su točno isti takav podatak, o osobnom nebivanju dužnicima, odnosno bivanju u nekoj drugoj valuti, ljudi sad stali masovno isticati kao osnovu svog pravednog gnjeva usuprot zakona koji je konverziju stavio na teret banaka. Došlo im se srditi čuvši medijska šuškanja o tome kako bi Europska komisija zakon mogla poništiti i Hrvatsku tužiti te visoko kazniti. U prijevodu: trošak konverzije pao bi naposljetku ipak na proračun, tj. na sve građane.
Sve je to još spekulativno i nije uopće izvjesno da će biti tužbe ili padanja na teret svih, ali za potrebe idenja do srca prijepora, uzmimo baš kao da će biti.
Bih li se ljutio i ja? Sigurno. Tko voli plaćati nešto što ni luk jeo ni luk mirisao? Ljutnja je potpuno na mjestu. Samo: na koga? Na koju je adresu poslati?
Toliko je dosad već jasno da su u slučaju franak (na razini pravila, a ne iznimke) banke bile te koje nisu igrale pošteno, loveći u mutnom – o čemu, konačno, postoje i neke sudske presude, kao o lihvarskom i prevarantskom bankarstvu. Pravičnost traži da onda banke budu i te na čiju će štetu ići rješenje problema.
Iz toga pak dalje nešto traži najobičnija logika: ako će ipak ići ne na njihovu, nego na štetu svih građana, tada je opravdana srdžba svih nas koji ćemo morati plaćati nešto s čime veze nemamo – ali pažnja, srdžba na banke, zato što su one te koje su se izvukle odgovornosti i čije svinjarije sada mi trebamo pokrivati. Na njih, te na one institucije i fiškalske i političke fore koje će im to eventualno omogućiti.
Srdžba se, međutim, rasplamsala na druge mete: spram udruge Franak, spram ”populističkog zakona”, napokon spram samih dužnika koji neće u cijelosti plaćati svoje potpisane dugove (dok mi drugi svoje moramo, pa sad još i njihove!). Upada u oko: tako adresirana, ona u sebi, uz ton moralne superiornosti, s crtom ogorčenja, sadrži i sloj nekog jedva prigušenog likovanja – kao zbog retroaktivnog polemičkog trijumfa njih koji su na vrijeme bili protivnici izlaženja konverzijom dužnicima u susret; naknadne danosti im za pravo: no, nismo li vam lijepo govorili da ćemo SVI MI to morati financirati?!
Bode oči da im u toj jednadžbi ključna varijabla izostaje. Srditi se na one koji su tu stvarno protivni pravičnosti – to im ne dolazi do uma? Kako to? Rezoniranje koje ima svoju pretpostavku: polaze od toga da šteta sigurno neće (ili čak da i ne bi trebala) biti namirena iz profita banaka – uzimajući to zdravo za gotovo, kao ulaznu premisu koju se dalje ne problematizira. Što iz pretpostavljeno pragmatičnog kuta (jer spada u zadanosti sustava da oni s lovom i ključnim paketima dionicama vuku konce igre, a sebe će moći i znati zaštititi), što iz patetike nedodirljivosti ”slobodnog ugovora” (kao vrijednosti iznad svih vrijednosti). Jednom kada su ovo uzeli kao aksiom, preostaju samo tri opcije: financijski raskorak će ići preko grbače ili dužnika ili klijenata banaka ili proračuna.
Na tom mjestu stupa na scenu jedan fenomenčić: polaženje od nečega kao fiksnog i nepromjenjivog unaprijed izbija potencijalne negativne emotivne naboje prema tome; refleksno i nesvjesno će zaobići uopće mogućnost usmjerivanja srdžbe prema onima koji je stvarno zaslužuju. Onako kao što u našem svijetu bogomdano postoje mjesec, zvijezde, krave, mora, snijeg, planine ili oblaci, tako je i datost s neba da neće, ljudi božji, banke biti te na čiju bi štetu stvarno mogla ići konverzija, kao i da je sklopljeni ugovor sklopljeni ugovor koji valja pravno ispoštovati. Ta kakvog bi smisla imalo ljutiti se na to?
Da se razumijemo, ne branim politiku iza zakona o konverziji, isto tako ne tretiram sve što on jest ili razinu provedbe – tek ukazujem na ovaj preskok u lociranju. Odabrati u preostaloj trilemi kao tobože jedino normalno da fasuju dužnici, ´ko ih jebe, zato eto da ne bismo morali ”svi mi financirati” (kao klijenti banaka ili kao proračun) – emfatičnim usklikom koji si utvara da je sam po sebi zadnji argument svega, zamisli SVI MI – s adresiranjem svoje srdžbe na udrugu, na uopće odluku da bude konverzije, pa i na ”neodgovorne dužnike”, a kroz to potpuno zabacivanje pitanja prave adrese spram koje bi srdžba tek bila pravična, duboko je cinična gesta, osim što dibidus logički podbačaj. Predstavlja valjda ultimativan izraz difuznog cinizma, Sloterdijk bi ga mogao kao idealnu ilustraciju u svoju knjigu uvrstiti.
A moj je sud, koji ću i izreći, da je takav cinizam nešto sramotno i izvitopereno – moralni osjećaj otišao na kvasinu – što se pristojan svijet ne bi trebao usuđivati prevaljivati preko usta.
Bonus blamažu predstavlja premještanje logike pravičnosti u pseudo-argumentiranje iz privatnog slučaja, kada moralno superiorni gnjev spram ”populističke” konverzije – uz ´ladno propušteno okomljavanje na pravog krivca – ne samo da dolazi kao resentiman onih bez duga u švicarcima, u neoslobođenosti od plaćanja vlastitog kredita, jer da sad još moraju participirati u pokrivanju tuđih (tako glasi to rezoniranje), nego i biva lažno prezentiran kao argument.
Pozivam dame i gospodu na jedno kolektivno crvenjenje. Valja vam se sramiti, braćo i sestre, nema se tu što drugo reći.