(Recenzija romana „Der Duft des Oleanders“ od Silvije Hinzmann)
tekst: Slavica Klimkowsky
foto: silvija-hinzmann.de
Miris oleandra / „Der Duft des Oleanders“ je roman Silvije Hinzmann, objavljen u srpnju ove godine u nakladničkoj kući Wieser Verlag u Klagenfurtu (Austrija) i pripada žanru krimića.
Nakon proživljenih dramatičnih i sudbonosnih događaja – teškog ranjavanja metkom u službi glavnog inspektora kriminalističke policije i odlaska u invalidsku mirovinu, potom iznenadne smrti njegove supruge – Josef Prohaska, zvan Joe odlučuje napustiti Stuttgart, početi živjeti u Kaštelu, blizu Rovinja i posvetiti se svom omiljenom hobiju – fotografiranju.
Jedne kišne noći početkom rujna, na putu od prijatelja kući, Joe postaje svjedokom napada na jednog mladića, zaustavlja auto i hita mu u pomoć. Napadač ostavlja ozlijeđenog i bježi. Da je time mladiću spasio život uskoro je jasno, ne samo Joeu, kao glavnom karakteru tog romana, već i meni kao čitateljici.
I tu Joe i ja imamo nešto zajedničko, nemamo mira – on, nekadašnji inspektor, ne može drugačije nego započeti istraživati taj slučaj – a ja ne mogu prestati čitati.
Na početku romana autorica uvodi i predstavlja razne likove, detaljno opisuje njih i njihove radnje i time još pojačava moju radoznalost i nestrpljivost. Kakva veza postoji između tih likova, kada se bude ispostavila i u kojem obliku manifestirala?
Joe je svjestan činjenice, da nije u službi i da se ponekad kreće na granici legalnog, ali ne prestaje sa istragom. Posebno kad upozna Noru, koja radi u turističkom uredu, smještenom u blizini otmjenog hotela s venecijanskim tornjem, koji je samo jedno od mnogih impresivnih mjesta radnje romana. Koju ulogu igra ta zgodna Nora? Je li njeno ponašanje samo zagonetno i posve bezazleno, ili se to meni na prvi pogled samo tako čini?
Zahvaljujući svojoj upornosti i tvrdoglavosti Joe Prohaska rješava taj kriminalni slućaj.
Pažljivim okom jedne pasionirane fotografkinje, Silvija Hinzmann je otkrila motive i predivna mjesta u Rovinju i okolici, na koje je sa puno smisla za situaciju i estetiku smjestila radnju njezinog romana.
Ono što mi se posebno sviđa je da „Miris oleandra“ pored centralne teme jako lijepo i nenametljivo obrađuje prijateljstvo i spominje jedan mali, ali po mom mišljenju važan detalj iz hrvatske povijesti, a početka druge polovice prošlog stoljeća, a to su gastarbeiteri i njihova djeca. Glavni protagonist romana Joe Prohaska – čiji je otac Hrvat, a majka Njemica – jedan je od njih (ili nas) i u Njemačkoj pripada takozvanoj drugoj generaciji.
Iako se radnja događa u sadašnjosti, njeni veliki dijelovi imaju korjene u Domovinskom ratu. Riječ je o žrtvama, a gdje su žrtve tu su i počinitelji i njihova motivacija: pohlepa, zataškavanje i osveta.
Preporučam čitateljima ovaj dinamični i slojeviti kriminalni roman, sa slikovitim opisima i mirisima finih jela sa tartufima i dobrog vina, kao i sunca, svjetla i kiše u prekrasnoj Istri pri kraju ljeta.
Silvija Hinzmann, rođena 1956 u Čakovcu, odrasla u Daruvaru, dolazi sa 14 godina u Stuttgart, gdje i danas živi. Nakon završenog školovanja i zaposlenja u različitim poduzećima, počinje raditi u javnoj službi. 1993 godine polaže državni ispit za tumača i prevoditelja na sveučilištu u Darmstadtu, nakon kojeg slijedi dozvola sudskog tumača i prevoditelja dokumenata.
Inspirirana radom na sudu počinje 2002. godine pisati kratke kriminalne priče. Objavila je roman „Boja neba“ („Die Farbe des Himmels“) sa co-autoricom Britt Reißmann, a njeni kratki krimići su u raznim antologijama. Osim toga i sama je izdala nekoliko zbirki kratkih kriminalnih priča.
Silvija Hinzmann je sa hrvatskog i srpskog jezika prevela pjesme, priče i eseje od Ivana Otta, Ivana Rogića Nehajeva, kratke priče od Milana Rakovca, Renata Baretića, Dragana Velikića, Aljose Puzara, Daše Drndić, Borisa Domagoja, Vlatka Ivandića, Božice Jelušić, kao i literarne putopise i romane od Radoslava Petkovića, Sanje Lovrenčić i Marije Knežević.
Više o autorici na: www.silvija-hinzmann.de