Moje putositnice (izraz posuđen od Antuna Nemčića)
piše: Snježana Akrap-Sušac
Mjesec dana nakon bilo kojeg putovanja hodam „metar iznad zemlje“. Ništa mi ne pruža tako dugotrajan osjećaj ispunjenosti, sreće i unutarnjeg mira.
Povratak lijepim čini osjećaj da si drukčiji, pa je i tvoj grad nešto što ima drugu dimenziju i značenje. Koje putovanje izdvojiti? Koju zemlju i grad proglasiti najljepšim, a da ne „uvrijediš“ one druge?
Kako birati između ljepotice Italije, šarmantne Francuske, neodoljive Katalonije, zavodljivog Praga, dostojanstvenog Beča, egzotične Kolumbije, danonoćno tople Malte, pješčanog Tunisa, starih dama Budima i Pešte, … Ne može se izabrati, ali se može putovati u neke nove i nepoznate krajeve i otkirivati njihove čari koje će mi oduzimati dah i učiniti da zaboravim na trenutak na prolaznost vremena i sve životne brige.
Sjećanja! Hodam s mužem bosa po jednoj tuniskoj plaži. Topli pijesak nam miluje noge. Vrijeme je stalo. Iz Tunisa nosim vječne uspomene na ljude, drukčiju kulturu, običaje i davno ispranu tetovažu kanom (neudane žene se ukrašavaju crvenom, a udane crnom kanom).Pamtim, dakako, i Kartagenu, koja je davno pala, ali je u njezinoj bazilici pao i naš prijatelj. Tako je Kartagena dva put pala! Neobično je bilo vidjeti terase na kojima ne sjedi ni jedna žena, osim nas strankinja. Mlade djevojke iz naše grupe razljutila je činjenica da na blagajnama marketa prednost imaju muškarci! Gužvu tuniskog bazara svakako treba iskusiti – neopisivo živopisno, kao što su „neopisivo živopisne“ glave mrtvih životinja iznad vrata mesnica! Odlazim s pjesmom „Afrika, to je moj đir…“
Ah, ta Barcelona! Od svih ljepota izdvajam Sagradu Familliau i katedralu. Uz Pariz, to je grad u kojem sam se najljepše osjećala. Ljudi su srdačni. Imali smo „svoj“ kafić gdje su nas pozdravljali njihovim „ola“, što je samo jedan od znakova da nigdje nisi stranac i da smo doslovce svi građani svijeta. Tko ode u Barcelonu mora kušati njihovu paellu, ali isključivo na gradskoj tržnici. Figueras, rodno mjesto velikog Dallija, nezaobilazno je za posjetitelje Katalonije. Barcelono, nadam se da se vidimo opet. Ola!
Pariz – opušteno, opuštenije, najopuštenije! Neću nabrajati sve znamenitosti jer to možete pročitati u bilo kojem turističkom vodiču. Ono što me uvijek i svuda fascinira su ljudi s kojima uspijevam komunicirati na mom sramotno lošem engleskom. Ipak, moram izdvojiti baziliku Sacre-Coeure, čija ljepota oduzima svijest, impresioniste u Orsay, latinsku četvrt u kojoj je slavu stekao Ionesco, plato ispred Pompidoua gdje mladi sviraju, pjevaju, druže se; Mona Lisa – ne pretjeruju, groblje Pere – Lachaise nudi bezbroj literarnih i drugih umjetničkih reminiscencija. Ispijanje kave na Champs – Elyseesu, promatranje prolaznika, odmaranje umornih nogu… to što konobar kaže da tresemo cigarete na pod jer i tako on mete, to što mnogi kruh nose ispod pazuha, što su u restoranu prevrnute neke stolice, a pas šeće oko nas sa željom da ga nahranimo, samo je dio francuskog ( ipak moram priznati da mi se ponekad „želudac dizao“, iako mi je bilo istodobno i smiješno). Vratiti se u Pariz – svakako!
Kolumbija – Barranqilla! Zrak prepun raznih egzotičnih mirisa – prvi dojam. Velike razlike između bogatih i siromašnih četvrti. Rešetke na svim prozorima i vratima. Naoružani stražari ispred svih dućana (kad sam prvog vidjela poskočila sam od straha a poslije ih nisam ni zamjećivala). Vrištim u taksiju od prebrze vožnje, što je svima smiješno. Hodam ulicama i gledam vilu u kojoj je boemske dane i noći provodio Marquez. Sjedim u vrtu prekrasne umjetničke akademije. Našoj domaćici u apartmanu na trećem katu hotela poklanjamo buket cvijeća. Prima ga i sa suzama u očima govori kako će ga odnijeti na očev grob (bio je Dan mrtvih). Nakon pola sata, kad joj je ispred hotela potrubio ljubavnik, s balkona mu teatralno baca buket – život piše sapunice! Draga naša vrckava B….gdje si sada i koga li ljubiš?
Dosadilo mi je pisati, malo ću sanjariti. Hvala što ste probudili dio mojih uspomena. Putovanja su me promijenila i učinila boljim čovjekom. Ako vam se svidjelo (i ako ste uopće mogli pročitati do kraja) „pišemo se“ ponovo!
Topli „putnički“ pozdrav!