piše: Nataša Pecić -Janković
Ne znam koliko je od vas doživjelo pravu ljubav. Koliko je od vas čitatelja upoznalo osobu s kojim ima zajednički jezik, a da niste progovorili ni riječ, nego ste samo očima razgovarali? Koliko je od vas sigurno da je to baš ono što ste očekivali i za što ste se borili cijeli život?
Ne znam za vas, ali meni se to događa i s razlogom pišem ovaj tekst.
Možda će neki ‘dušobrižnici’ reći da sam zaljubljive prirode, ali ja mogu samo konstatirati da nikada prije u životu nisam upoznala tako dobru osobu, osobu kojoj vjerujem i koja ima sve ono što sam tražila i željela u životu.
Ne, nije on ni mister, nije ni savršen kao što nisam ni ja, ali za mene je on savršen i bez mana. S njim se osjećam izvrsno, bez šminke i glamura. S njim se osjećam kao ni s kime do sada – savršeno!
Nisam bila spremna, a niti sam planirala to, ali dogodilo se. Kao u priči! Ni zamisliti nisam mogla da ću jednoga dana upoznati osobu toliko sličnu sebi koja će mi okrenuti svijet naopako i uvjeriti me da ljubavi i emocija u meni još uvijek ima.
Da sam mirnija i zadovoljnija sobom – jesam! To je neizbježno, ali pored njega se osjećam kao da lebdim.
Promatram dvoje ljudi koji su prepuni emocija i koji kriomice svoje duboke osjećaje pokazuju jedno drugome. Ne postoji za mene više ni prošlost ni budućnost, samo sadašnjost i trenutci u kojima smo mi.
Trudimo se da nam svaki trenutak traje što dulje. Kada nismo zajedno kao da nedostaje pola mene, kao da nema onoga dijela koji je najvažniji za sreću.
Nikada se nisam u životu osjećala tako, bez laži i podvala. Mirna sam i spokojna jer znam, osjećam… čovjek bez ljubavi je pola čovjeka. Muči me jedino strah od gubitka, vjerojatno zbog prošlosti i svega što sam proživjela, prokleti strah da će nešto poći po zlu i da savršeno ne postoji. Ali kada mu se približim, osjetim da nemam razloga za strah i predrasude, već samo osjećaji koji me vode duboko u mjesta i krajeve u kojima nikada nisam bila, a koje sam oduvijek željela posjetiti.
Zar nismo svi zaslužili da volimo i da budemo voljeni?Zar nam nije suđeno da ljubimo, da budemo cjelovite osobe, a ne da hodamo kao zombiji bez emocija i strahova?
Doživjeti nedoživljenu sreću kao melem je na ranu nakon tolikih godina osjećaja odbačenosti od svih i svakoga. Pokazat ću da znam čuvati, braniti i vjerovati, nesebično voljeti i poštovati.
Znam da to mogu i nitko me ne može sputavati u tome ma koliko god se trudio. Moji snovi sada su vezani uz njega i samo nebo zna koliko ćemo i nepravde i sreće proživljavati zajedno. Veseli me to, jer mi smo skupa!