piše: Sanja Rotim
Bio je to početak prosinca i u zemlji Djeda Božićnjaka atmosfera je već bila svečana iako je trebalo još puno toga uraditi.
Tvornica igračaka radila je danonoćno a vilenjaci su svaki dan odlazili u poštu kako bi podigli pisma za Djeda Božićnjaka koja su pristizala iz cijelog svijeta. Obično su se vraćali umorni vukući na saonicama velike vreće pune pošiljki.
“Evo današnje pošte“, govorili su mu pozdravljajući ga veselo. Djed Božićnjak je spavao samo nekoliko sati dnevno da bi stigao pročitati sva ta pisma.
“Vilenjaci, zahvaljujem vam, ne znam kako bih mogao raditi bez vas“, rekao bi i položio vreće pored svoje stolice na ljuljanje. “Toliko pisama svaki dan”, govorio je. Ali njegov posao ga nije nimalo opterećivao.
Žitelji zemlje Djeda Božićnjaka bili su zauzeti uređenjem svojih domova kako iznutra tako i izvana. Izgledalo je kao da se natječu tko će ljepše ukrasiti svoj dom. Postavljali su šarene lampice oko zidova svojih kuća i sve je ostavljalo dojam kako počinje neko bajkovito razdoblje puno sreće i veselja. Iz trgovina je dopirala božićna glazba koja je na ljude prenosila radost.
Navečer bi snjegovići pravili bal na klizalištu, a glazbeni zbor je kružio ulicama svirajući i pjevajući. Sobovi Kristijan i Božo, koji su trebali krenuti s Djedom Božićnjakom na put oko svijeta za Badnjak, trenirali su svaki dan. Morali su ostati u formi kako bi bili sposobni obaviti tako odgovoran zadatak. Saonice su bile kod mehaničara na tehničkom pregledu i trebale su biti dobro uglancane.
Nedostajalo je samo odabrati drvo u šumi koje bi se ukrasilo lampicama i kao po tradiciji upalilo osmog prosinca. U zemlji Djeda Božićnjaka rasli su mnogi borovi jedinstvene ljepote. Visoki, bujni i zdravi primjerci. Činilo se da su svojim granama doticali nebo koliko su bili visoki. Pravilo je bilo da se isti bor nije mogao odabrati dva puta u životu kako bi se svima pružila prilika da uživaju u toj tituli. I ostali bi zauvijek zapamćeni kao božićno drvo te i te godine. Naravno da se svaki bor nadao da će baš on biti izabran.
Između svih tih prekrasnih borova rastao je jedan mnogo manji bor koji se zvao Tibor. Njegove grane bile su rijetke i asimetrične i vjerojatno iz razloga što je rastao na stijeni bio je nakrivljen. Ostali borovi su ga često zadirkivali radi toga i dali su mu nadimak Heravko.
Bor Tibor je bio siguran da on nikada ne bi bio izabran kao drvo koje će se ukrasiti i svijetliti na Božić. Ali često se pitao kako bi bilo osjetiti se tako važnim. Promatrao je ostale borove kako bi se ponosili kada bi im dali tu ulogu, hvalisali su se time godinama. Ali njegova sudbina je bila drugačija, bio je mali, nakrivljen i beznačajan. Nije mogao ništa učiniti nego se pomiriti sa svojom sudbinom jer mu priroda nije dala ljepotu kao drugima. Zbog toga je bio vrlo sramežljiv i šutljiv.
I na nebu se osjećala blagdanska atmosfera. Božićna zvijezda se vratila.
“Napokon si opet s nama. Kako je lijepo ponovno te vidjeti”, poručile su joj ostale zvijezde.
„I za mene je prelijepo sastati se ponovno sa vama, jedanaest mjeseci čekam ovaj trenutak”, rekla im je Božićna zvijezda.
“Kad bi barem uvijek mogla biti s nama”, rekla joj je jedna od zvijezda.
“Ali znaš da ne mogu. Kao što ne može biti Sunca noću ili Mjeseca tijekom dana, ne mogu ni ja biti jedanaest mjeseci sa vama. Živim za ovaj mjesec i tako sam sretna.”
“Ali ti si stvarno najljepša zvijezda od svih nas”, davale su joj komplimente ostale zvijezde.
Tradicija je bila da bi zvijezde svake godine učinile za Božić neko dobro djelo. Uostalom, to je i bio duh Božića, činiti dobro drugima.
“Kome možemo pomoći ove godine?” pitale su se zvijezde. Mjesec je također sudjelovao u raspravi.
“Rekla bih da možemo pomoći boru Tiboru. Vidim da je malo tužan”, rekla je jedna od zvijezda.
“To je istina. Vjeruje da nikada ne bi bio izabran kao božićno drvo. Što onda predlažete?” upitala ih je Božićna zvijezda.
“Možemo ga posuti zvjezdanim prahom, tako da bi blistao”, rekla je zvijezda Gabrijela.
“Dobra ideja. Ali moramo paziti da naša prašina ne završi na drugim stablima. Možete li to sa preciznošću učiniti?”
“Pokušat ćemo.”
“Ja bih ga mogao obasuti mjesečinom”, ponosno je rekao Mjesec.
Tako je bila donesena odluka kome pomoći te godine.
Zvijezde i Mjesec su uspjeli učiniti ono što su naumili. Bor Tibor nije ništa ni primijetio, ali drugi borovi jesu.
“Jeste li vidjeli kako blista bor Heravko? Što mu se dogodilo?” pitali su se borovi.
“Istina, jednostavno je nekako drugačiji. Rekao bih da se zaljubio. Ima neki sjaj u sebi”, komentirali su znatiželjno.
Tog dana Djed Božićnjak, vilenjaci i goblini prošli su kroz šumu kako bi odabrali drvo za ukrašavanje.
“Doista su lijepi svi borovi. Teško je odabrati samo jednog”, govorili su kao i svake godine.
Onda je Djed Božićnjak primijetio bora Tibora.
“Pogledajte ovaj bor. Mnogo je manji od ostalih, ali ima nešto posebno”, rekao je zamišljeno.
Vilenjaci i goblini su se složili s njim.
“Doista je tako sjajan i zanimljiv. Iako je iskrivljen i ima rijetke grane, morate to priznati”, rekao je jedan vilenjak.
“Ali ne bi ga bilo potrebno ni ukrasiti, sjaji sam od sebe. Bilo bi dovoljno staviti ukrasni vrh pazeći samo da ne padne jer je bor nakrivljen”, rekao je Djed Božićnjak.
Tako je izbor napravljen te godine. Bor Tibor je slušao njihove razgovore i nije mogao vjerovati.
Izabrali su baš njega, malog i krivog između svih onih visokih i veličanstvenih borova!
Otada su ga ostali borovi prestali ismijavati, a bor Tibor je postao veseo i povratio samopouzdanje. Shvatio je da je svatko lijep na svoj način.