tekst i foto: Ivanka Cvitan
Osamdesetih se živilo lagano, uglavnom u đirevima. Preko Rive, po Mosoru, u frontama, na matinejama, u kinima; praznih džepova, bez kafića.
Prepoznavali smo se po zauzetim položajima – ispred Bobisa, na donjem dijelu Rive; Semafor, Džaja, Istranka, Shakespeare.
Podjela je bila na rockere, punkere i šminkere.
Pričalo se o koncertima, longplejkama, Frommu, Castanedi, Danikenu, fizici.
Pušilo se. Winston u raskošno doba repeticija, pa smrdljiva Opatija kad đaci nisu tražili poduke.
Sad se ne puši.
Crna kronika se skrivala unutar novina; teme nisu bile ovoliko crne i javne. Na cesti se manje ginulo. Jasno, mladi nisu ništa vozili. Poneki šminker vespu. Zato smo mirno mogli popiti pivo u Džaje uz Creedence.
Jednom tjedno.
Ili mjesečno.
Osamdesetpete je u moj, naš svijet, došlo novo biće. Sve đireve i lagano življenje prekrio je zastor.
Život je počeo ispočetka. Borba za opstanak, margarin, banane, igračke, kolica.
S balvanima je stiglo drugo, a na vrhuncu ratnih djelovanja treće biće.
Kompjuter je stigao devedesetosme.
Rubrika crne kronike dobila je šire razmjere.
Pod dojmom najnovije generacije petnaestogodišnjaka sjetim se svog najmlađeg bića prije nekoliko godina, onog s kraja rata i mislim se:
Svakim danom dobivala sam nekakve signale svoga podmlatka.
Dok su stariji već sami odgovarali na pitanja, ona, najmlađa, pitala je sebe, pa mene, pa nije prihvaćala odgovor, pa je sama odgovarala pogrešno. Uobičajeno za sve generacije. Ali nešto je ipak bilo drugačije.
Brzina.
Kretanja, razmišljanja, sazrijevanja.
Količina.
Informacija, igračaka, osjećaja.
Danas mladi trebaju našu bržu reakciju.
Roditelji, nastavnici i društvo poprilično zaostaju, ne prilagođavaju se novim promjenama svoje djece.
A oni sve brže traže odgovore, sve intenzivnije osjećaju.
Kad ne pronađu odjek, okreću se sami; kopaju, istražuju, prihvaćaju ona rješenja koja najlakše shvaćaju.
I misle da znaju. Pa imitiraju loše i uspješne autoritete, znaju sve o svojim pravima, emocije kanaliziraju najlakšim putevima.
Imaju oni svoje ideale. Onakve kakve im društvo nudi: biti uspješan preko leševa, ne odgovarati za svoja djela.
Uglavnom.
Roditelji, već umorni od brzine vlastitog življenja, ispuštaju sve konce iz ruku i oslobađaju ih svoga nadzora. Kad stignu do srednje škole, kasno je.
Bilo bi vrijeme malo ubrzati. Pa ih malo sustići.
Presresti.
Pa ne postavljati pitanja.
Nego saslušati, stajati prisutni, povremeno im stati na kočnicu.
Sačekati kad će svoje emocije s povjerenjem puštati onim kanalićem kojeg smo nježno njegovali otkad su došli u naš svijet.
Učiti ih da budu strpljivi.
Svjesni da će čuti samo dio naših riječi, nastojati biti blizu kad oni nama postave pitanje.
Jer je najvažniji zadatak od djeteta napraviti čovjeka.