Piše Martina Budimir
Kutjevo/ Uistinu jesam! Koliko se god to nekima, zapravo većini, činilo čudnim, Josip i ja smatramo se sretnim ljudima. Reče mi jednom jedna draga osoba: „Pa, kako, nakon svega što ste prošli?!“. Prošli smo što smo prošli, ne volim se baš ni prisjećati, ali možda upravo zato i jesmo sretni. Možda baš zato cijenimo ono što imamo. Upoznaj mrak i znat ćeš cijeniti svjetlo! Tek na početku svoga bračnoga života, u poodmaklim dvadesetima, zapravo na pragu tridesetih, zaredale se bolesti, nesreće, gubici… Pa, ipak, povezaše nas više no ikada, više no išta.
Preskočismo tako neke boljke mladoga braka, vrlo nam se jasno složiše stvari. Ne zamarasmo se sitnicama koje vrište iz svakog kutka svakodnevice. I bilo je tako neko vrijeme. Budimo iskreni, sada se tu i tamo ipak moramo podsjetiti na to što je bitno, oko čega se ne vrijedi zamarati, što treba pustiti, gdje treba popustiti. Izrodilo se iz tog nesretnog, ili možda u neku ruku i sretnog razdoblja, još nešto. Spoznasmo koliko nam neki uzmizdravozagotovoljudi zapravo znače. Jer one najvažnije uglavnom uzimamo zdravo za gotovo.
Ostaviti malo dijete, točnije, dijete koje je tek navršilo godinu dana, nekome, dok obilazimo liječnika u Italiji ili čak nekoliko tjedana boravimo tamo, nije nimalo lako. Nije lako ako nemaš povjerenja! A u koga u odgoju imati povjerenja nego u vlastite roditelje, moje i suprugove. Iako neke stvari nisu bile napravljene na onaj naš, nama se tada činilo i jedini ispravan način, zažmirite, prešutite koju (što vam prije nikada ne bi palo na pamet), naučite ih prihvatiti jer ste neizmjerno zahvalni i svjesni činjenice da je dijete u najboljim mogućim rukama. Jer kakve mogu biti ruke koje su podigle mene i mog najboljeg prijatelja, mog životnog suputnika?!
Uvijek sam bila buntovno dijete, crna ovca u obitelji, s tisuću pitanja, komentara, prkosa i kad treba i kad ne treba, ali uvijek, uvijek sam se osjećala voljenom i zaštićenom, sigurnom. Ja jesam sretna osoba, ne samo jer sam pronašla svoju srodnu dušu s kojom imam prekrasno dijete, nego i zbog toga što imam predivne roditelje, što sam imala predivno djetinjstvo, što imam nekoga u koga se i danas uvijek i u svakoj situaciji mogu pouzdati. Da, bilo je to predivno djetinjstvo. Nismo imali sve ono što djeca imaju danas, ali imali smo neki osjećaj bezbrižnosti, djetinje nevinosti. Roditelji su se trudili biti s nama, naučiti nas pravim vrijednostima, izvesti nas na pravi put.
Naučila sam u svom djetinjstvu i što znači igra (nisam se zabunila, stvarno mislim da djecu danas ponekad treba učiti što je igra), naučila sam i koliko je važno obrazovanje, poštenje, marljivost, ali i koliko je važan rad. Nekada je djeci bilo normalno ići u nadnice, ne kao danas – zabranjeno. Krenulo je sa šišanjem žita, štucanjem i zamitanjem loze, a kada si bio dovoljno visok za ići u metlice, e tak si onda postao dio privilegiranih, onih skoro pa odraslih. I nije nam bilo teško, natjecali smo se tko će imati više dnevnica. A najslađi dio, s novcem smo na kraju mogli raspolagati sami, doduše uz pokoju sugestiju roditelja.
Nisam zaboravila što je rad i kako je teško zaraditi kruh radeći na zemlji i neizmjerno cijenim one kojima je to životni poziv. Ali naučila sam tada i cijeniti novac, ne uzimati ga zdravo za gotovo, ne rasipati ga jer ipak ga je tako teško zaraditi. Naučila sam i cijeniti ono što mi je Bog dao i iskoristiti sve svoje potencijale, ozbiljno shvaćati školu kojoj do tada, eto, i nisam baš bila sklona, nije mi se dalo, a petice su u osnovnoj ionako padale puno lakše nego u srednjoj jer je obim gradiva puno manji.
Tata je radio na terenu, odlazio u pet ujutro, a vraćao se u sedam navečer. Završetak svakog dana bio je obilježen dočekom tatinog autobusa, zajedničkom večerom i, nakon večernjeg crtića, odlaskom na spavanje. Za vrijeme godišnjeg odmora bilo je malo nezgodno, i nama i tati, navići se na zajednički cjelodnevni suživot, ali ljubavi ni s njegove ni s majčine strane nikada nije nedostajalo, baš kao ni u onim danima kada je, dok je tata na poslu, mama preuzimala ulogu i majke i oca. Moje me je djetinjstvo oblikovalo u osobu koja jesam, ponavljam, u sretnu osobu. A moji su roditelji uvelike bdjeli i suoblikovali to moje sretno djetinjstvo.
Puno puta svome sinu znam reći kako je sretno dijete jer ima dva djeda i dvije bake. Shvatit će i svi oni koji imaju ili su imali istu sreću i svi oni koji nisu. Ja nisam bila te sreće i uvijek mi se u misli vraćalo pitanje kako bi bilo da sam upoznala očevu majku ili oca. Uvijek sam osjećala neku prazninu zbog toga. Čak sam jedno vrijeme mislila da sam ja kriva za bakinu smrt jer je ona umrla neposredno prije nego sam se ja rodila.
Promatram svoje roditelje i njihov odnos prema Dominiku. Nekako su opušteniji, blaži, ležerniji… Kao da su cijeli život, žureći negdje, punili bateriju strpljivosti, tolerancije, reloadali bateriju Ljubavi koja se nikada nije do kraja praznila, kako bi se sada u potpunosti mogli posvetiti unucima, ispravljajući sve greške koje činimo mi, ne baš mladi, ali ipak neiskusni roditelji. I ne moramo se uvijek složiti s njima, ali negdje u podsvijesti uvijek svijetli lampica koja podsjeća: „Sve probaju samo budale, oni pametni ponekad i nauče iz grešaka i savjeta drugih.“
A ti drugi danas obilježavaju poseban dan.! Ne, ne, nije Martinje, imendan njihove srednje buntovne kćeri! Imendan mi ionako nije na Martinje nego u siječnju, iza rođendana, na Sv. Martinu (naučila sam se s vremenom ne objašnjavati ljudima, nego im 11. studenog jednostavno pristojno zahvaliti na čestitkama). Ne, nije ni proslava Martinja u vinskoj prijestolnici, mome gradu Kutjevu. Istina, slavi se već dva dana, ali već puno puta viđeno, glazba ne baš po mome ukusu, ljudi koje na svakoj sličnoj fešti srećem. Ne mislim raditi antireklamu, gostima je sigurno zanimljivo, zabavno, posebno, meni više i ne.
Dakle, o čemu je riječ, što je to tako važno u životu mojih roditelja na današnji dan? Iako mi je to teško pojmiti jer ni sama još nemam 40 godina, pa ne mogu niti zamisliti koliko je to zapravo, nakon svojih deset u braku, znam koliko je puno! Jer 40 godina u braku doista je puno. Uza sve nesuglasice, a neizbježne su, znat će svatko tko suživi, oni su opstali, uveseljavaju nas, i dalje nas štite i vole.
Brak je kompromis, i prelako je naletjeti na prepreke i spotaknuti se, a preteško dići se, pružiti ruku, nastaviti. I ja si želim bar toliko godina braka. A vama, mama i tata, da u onih puno godina, koje su još pred vama, nikada ne zaboravite da vas volimo, cijenimo i da znamo koliko ste veliki! HVALA!