Ivica Smolec
Gazio si cvijeće zalijevano znojem,
čijoj nevinosti tople pjesme pojem.
Šutnuo si psića, na putu je bio,
rasturio gnijezdo što ga vrapčić svio.
Ti bi da te vole?!
O znancu si svome napričao laži,
nevinog ga sada policija traži.
Na povratku s mise ud’rio si ženu,
brisala je s usta sukrvavu pjenu.
Ti bi da te vole?!
Krao si zbog novca, lagao zbog vjere,
domoljublja krinku nosio bez mjere.
Sada, kad ta krinka po šavu se para,
šiješ drugačiju, za to imaš dara.
Ti bi da te vole.
Paklom prijetiš svima što su duše blage,
mrsko ti je čuti riječi tople, drage,
kojima tvoj susjed strancu ruku nudi,
jer za tebe nisu jednaki svi ljudi.
Ti bi da te vole?!
Al’ shvatit ćeš jednom da ostao si sam,
a mržnji će mjesto zamijeniti sram,
kad te ljudi prozru, prezru i odbace
i pronađu neke mudrije mudrace.
Ti bi da te vole…
Ti bi da te vole i da ti se dive
jer tvoje su ljepše i rodnije njive,
jer je tvoja kuća najljepša u selu,
najbistriji um je u tvom bistrom čelu.
Ti bi da te vole,
o, ti žudiš da te barem malo vole!
9. siječanj 2009.