piše: Stjepan Poljaković
Jednom je moja školska prijateljica čestitala rođendan svome pastoru rečenicom: „Želim ti tisuću novih početaka!“ Dandanas pamtim tu misao jer je taj pastor i moj duhovnik koji se ne jednom sjeti te naoko nemile čestitke.
Pomisao na novi početak, neku novu bitku, izaziva različite osjećaje. Nekada se radujemo, željni da u novoj borbi pokažemo sve što znamo, a nekada bismo najradije spustili ruke, pozvali se na stare zasluge i živjeli na lovorikama stare slave.
Pišem ovo na dan otvaranja ljetnih Olimpijskih igara i na dan kojeg mi Hrvati nazivamo Danom pobjede i domovinske zahvalnosti.
Poveznica tim događajima je borba.
Od kada znam za sebe čitam povijesne romane, leksikone, pratim sportska natjecanja na svim kontinentima i u svim disciplinama.
Sportaši i vojnici imaju puno toga zajedničkoga. I jednima i drugima treba određena doza hrabrosti i požrtvovnosti. Godine rada mogu otići u propast zbog jednog grubog starta, nezgodnog doskoka ili pada, zalutaloga metka… Svaki dan je novi izazov, a očekivanja nacije često nerealna.
Jedan od meni upečatljivijih trenutaka u povijesti Olimpijskih igara je onaj iz Sidneya 2000.
Cathy Freeman, atletičarka rodom iz plemena Aboridžina, starosjedilaca Australije, imala je čast zapaliti olimpijski plamen.
Toga trenutka na njena krhka pleća svalilo se breme očekivanja cijele nacije. Svi su se nadali, a na kraju i dočekali zlatnu medalju u utrci na 400 metara.
Imao sam prilike gledati slike jazbina, tako ih mogu nazvati, u kojima su na Velebitu položaje držali naši specijalci u nimalo ugodnoj zimi s 1994. na 1995. Pitam se: Tko bi danas i za koje novce pristao biti gore u pustoši, zameten snijegom, pa makar kao pastir, a kamoli kao vojnik kojemu svaki dan prijeti opasnost od posjeta neželjenih gostiju?
Braniti čast i živote nacije i svojih najmilijih, velika je odgovornost koju mogu preuzeti samo hrabri i dovoljno požrtvovni ljudi.
I domoljublje i olimpizam opasno su ugroženi od poroka gramzivosti, korupcije i konzumerizma.
Čitao sam kako se veliki gradovi ni u ludilu ne žele kandidirati za domaćine olimpijada jer to iziskuje velike troškove i nerentabilna borilišta, a od svega korist imaju velike korporacije, dok domaćinima ostaju samo dugovi.
Nekada časno zvanje člana Međunarodnog olimpijskog odbora, FIFE, UEFE ili u našem bližem kontekstu branitelja Domovine ukaljano je pokvarenošću pojedinaca.
Kada netko sruši svjetski rekord, pitanje nije kako je uspio, nego čime se dopingirao. Kada se u našoj sredini pojavi netko tko želi svojim radom doprinijeti boljitku sredine, postavlja se pitanje ili čak tvrdnja: „Da nema koristi ne bi on, ona….“
Istinski heroji često sjede iza svojih vrata, ne želeći se gurati sa laktarošima, a upravo tim herojima imamo zahvaliti ovo malo slobode koju uživamo.
Sudbina boraca je da se bore ma koliko puta spuštali ruke i kleli se da nikad više… Biti sportaš, borac… stil je života. Nije to klasičan posao, barem ne za one najbolje.
Za najboljega treba odricanje koje se protivi zdravom razumu. Najbolje i najhrabrije vodi ideja i za tu ideju oni su spremni položiti život.
Iskoristimo priliku i vrijeme, pa umjesto neumjesnog preispitivanja njihovih motiva, čestitajmo svima koji su bili i još jesu dovoljno hrabri da stanu na branik svoje Domovine.