Robert Tomšić
Imao sam pa vagao, kao zlatar zlato.
Nisam cijenio, bio sam „građanski“ hladan.
Priroda je za mene bila prljava i siva.
Gledao sam kroz krivu dioptriju,
kao i većina mojih „prijatelja“.
Kada sam izgubio svu „gramažu“ zlata,
tada sam prvo osjetio bijes. Na druge!
Poslije sam skinuo naočale i progledao.
Sada, kada spavam daleko od ljudi,
pod prastarim, divnim hrastom, hranim se
trudom svojih ruku i znojem naboranog čela.
Opijen sam od sreće.
Bože, hvala ti na tome!
Subscribe
0 Comments