Sve će već nekako biti. Kako mora. Pa uvijek bude. Samo je čovjeka teško natjerati da stane.
piše: Viktorija Banić
S neba se spustila gusta, uporna vrućina kakva zna biti samo u rano srpanjsko poslijepodne. Pritisnula tjeme i sjela na ramena. Pogled uprt u razjareno sunce potvrđuje da je od svoje jarosti još jednom prestalo biti žuto. Sjalo je okruglo i gotovo bijelo. Bijelo kao raširene blještave starinske plahte u svom vječnom opiranju buri, krute i mirisne nakon još jednog pranja.
I baš u jednom takvom danu stajala sam na prometnom križanju ruku punih kupljenih namirnica iz obližnje trgovine. Nestrpljivo …
